Osrednja poezija bose pjevačice
petak, 30.11.2007.
Zaljubljeni, naivni fikus
I opet sam glumila fikus
iako bih radije bila
muha pritajena na zidu
ili pauk koji visi sa stropa
i neopaženo ga promatra.
Zatreptali su moji listovi
kad nam se obraćao
onako vedar i blag
i kao da se sunce dotaklo
srčike u mojoj nutrini.
Može li mladi hrast
uopće zamisliti sebe
kako voli smiješni fikus
i zašto se smiješni fikus
uopće tome nada?
Hoću li ga opet vidjeti
potpuno je neizvjesno,
a ako ga i vidim
i dalje ću biti samo
fikus na barskoj stolici.
O, da mi je biti nešto drugo:
voćka poslije kiše,
Kolarova breza,
ruža Malog Princa
ili bar cvijet sa raskršća!
četvrtak, 29.11.2007.
Zovu me puritanka
Ne govorim često ljudima
da svake nedjelje idem u crkvu,
da vjerujem u Presveto Trojstvo,
život poslije smrti, sakramente i papu.
Ne razglabam u tramvaju
o bezgrešnom začeću,
o čudesnim ozdravljenjima,
o Sučevim stigmama.
Ne hvalim se dobrim djelima,
a sramim se svojih grijeha.
Nakon ispovijedi ponekad plačem
i jako rijetko molim.
Nikada neću reći
da sam dobar vjernik,
znam da nisam loš čovjek,
ali daleko sam od ideala.
Jednoga dana bit ću bolja
i Bog će mi pomoći
naći pravi put i smisao,
i nekoga tko misli kao ja.
Do tada ću trpjeti
prezir i smijeh okoline,
stranaca, znanaca i prijatelja
koji pljuju po meni svetom.
srijeda, 28.11.2007.
Niske temperature
Jutros sam ustala
puno ranije no obično,
morala sam se spremiti
u miru i vrlo pažljivo.
Obukla sam crno odijelo
nešto predugih nogavica,
a ispod prugastu košulju
jer kažu da se to nosi.
Krenula sam na vrijeme,
unatoč tome strahujući
od velegradske prometne gužve,
i stigla 25 minuta ranije.
Došla je po mene
i odvela me u salu,
sjela sam za dugački stol
točno nasuprot njoj.
Postavljala je ona
klasična glupa pitanja,
glupa i neinventivna
baš kao i moje odijelo.
Postavljala je i ona druga,
preosobna i besmislena,
odgovorila sam i čekala
hoće li ih biti još.
Začudo, nije ih bilo:
niti "koje ste nacionalnosti",
niti "koliko je ozbiljna vaša veza",
niti "sat i minuta rođenja".
Cijelo to vrijeme
nije se nasmiješila.
Možda u sebi
ili mikroskopski?
Temperatura u sobi
kao da je pala na vanjsku,
a kamen meni sa srca
kad je završilo.
"Kako je prošlo?"
pitao je portir na izlazu.
"Ne baš dobro", rekla sam.
Sva sreća da mi ne treba taj posao.
utorak, 27.11.2007.
Stari prijatelj
Već je dugo godina tu,
on kojeg poznajem kao nijednog drugog.
Dane raznorazne skupa smo proveli
i on ih se bolje sjeća od mene.
Ostario je s vremenom,
postao nekako naboran i siv,
za kozmetiku se para nema
jer ipak, nije on nogometaš.
Sram me reći, ali eto:
čini se sve prljaviji i nervozniji,
sve tužniji i sumorniji
i žao mi ga strašno.
Koliko ih se samo
ophodi njime kao vlasništvom,
iskoristi koliko može,
a sve to ni ne trepnuvši.
Žalim što ga nisam upoznala ranije
kao moj tata dok je bio mlad
jer drugačiji je bio tada
taj moj grad.
ponedjeljak, 26.11.2007.
Kad će više
Kad će više
ti izborni rezultati?
Znam da se niti jedan
rezultat ne isplati,
ali čeka li nas manje zlo
ipak bih voljela znati.
nedjelja, 25.11.2007.
Dugine boje 07
Crveni su svim mastima,
uljima i kremicama namazani,
na usnama "drugovi i drugarice"
i opet neuvjerljiva obećanja.
Zeleno-žuta koalicija mi je smiješna
jer jedni su unatoč upozorenju
pomalo guske u magli,
a drugi neukusno liberalni.
Glasala bih možda za zelene
jer patim na zaštitu okoliša,
održivi razvoj i prava životinja,
ali su se namnožili mitozom.
Plavi su znanstvenik-wannabe,
izbacivač s jubitoa,
rezači vrpci u striptiz-baru
i još poneki nesposobnjaković.
Ostali su lažni strucnjaci,
propali profesori
koji mi ne ulijevaju povjerenje,
a fotoshop njihov vremenplov.
Odabrat ću ipak neki broj
i sigurno ću pogriješiti
jer nije ponuđena ljubičasta,
moja najdraža boja.
subota, 24.11.2007.
Što se želi
Čovjek želi mnogo toga,
često previše,
još češće krive stvari,
najčešće što ne može dobiti.
Moja mama želi
konačno dobiti penziju,
više poštovanja i vremena,
manje kućanskih poslova.
Moj tata želi
bolju plaću i manje posla,
jeftinije parkirno mjesto
i bolje opcije na izborima.
Ja želim biti jako pametna,
vrlo marljiva i uspješna,
slobodna i vedra osoba
koju ne deprimira ovaj svijet.
petak, 23.11.2007.
Vrijeme protiv mene
Krenula sam na vrijeme.
Kobne li greške!
Trebala sam krenuti ranije.
Jer krenuti na vrijeme
moja je možda i najveća mana,
tada se sve okrene protiv mene.
Nikako nisam mogla naći ključeve,
tramvaj mi je zbrisao pred nosom,
idući je stao na svakom semaforu
barem jednom i vrlo dugo.
Nadam se iskreno
da kašnjenje nije genetski nasljedno
i da je to izlječiva bolest
kojom ću jednom ovladati.
četvrtak, 22.11.2007.
Još jedan čudan dan
Još jedan čudan dan
vješa mi se po ramenima.
Pita me ista čudna pitanja
kao i svi oni prije.
Što to čekam dok odugovlačim?
Što to sanjam dok se bojim?
Što to činim kad ništa ne činim?
Što to zaslužujem ovako jadna?
Svaki dan pitam
što mi donosi sutra.
Odgovora nema
niti jedan od njih.
srijeda, 21.11.2007.
Ne reci nikome
Čudna je ljudska potreba
zatajiti dobre vijesti
zbog straha da obznanjene
više neće biti istinite.
Tako osjećam i ja
sad kad mi se događa
ono što je predobro,
a da bi bilo istinito.
Ljubomorno čuvam
svoju dobru vijest
u strahu da će sutra
povući što su obećali.
utorak, 20.11.2007.
Tko sam danas?
Ima dana kad ne trpim samu sebe,
ima dana kad se mrzim, rekao bi Aki.
Nelagodno se osjećam u svojoj koži
jer odjednom sam ono što ne želim biti.
Jesam li zaista tako okrutna
ili je to samo trenutak slabosti,
je li to isprovocirano ponašanje
ili sam postala ono što prezirem?
Mnogi me vole onakvu kakva jesam,
ali ili sam danas drugačija
ili me mrze oni koji me, kako kažu,
vole najviše na svijetu.
Kako je čudno da oni
od kojih tražiš potporu i razumijevanje
uspijevaju iz tebe izvući
nekog tako jadnog, nešto tako tužno.
ponedjeljak, 19.11.2007.
Poseban koncert, 2. dio
Ostala sam stajati sama
u kilometarskom redu,
čekajući da mi pruže
ulaznicu s mojim imenom
za taj važni koncert.
Osjetila sam glatki papir
na ruci, u glavi i na srcu,
zabezeknula se, nasmijala,
uspaničila, prestrašila
i potrčala da prenesem vijest.
Reflektori upereni u mene,
svjetla još šarenija,
buka gotovo zaglušljiva
nadohvat su ruku
kojima stišćem fan artikle.
U nevjerici opet vadim kartu
da provjerim čije ime piše.
Izgleda da ću ipak kupiti
neke uvozne cipele
koje još nisu rasprodane.
Već smišljam frizuru i outfit,
preslušavam opet sve albume,
pjevušim u tramvaju,
a neki novi ritam novih cipela
odzvanja dok hodam ulicom.
nedjelja, 18.11.2007.
Zaljubljeni fikus
Ovoga vikenda u mojoj glavi
neka je sasvim nova uloga.
Čudno se ponašam,
onako kako inače ne bih.
I dok glumim fikus koji se smije
hrvatskom humoru za široke mase,
ne usuđujem se pogledati
dublje u njegove drage oči.
Da sam barem tri godine starija,
pet-šest godina zrelija i pametnija,
kreativna, mala bosa pjevačica
koja ne piše tu osrednju poeziju.
Da sam barem savjesna osoba,
od djela više nego od riječi,
s dušom na dlanu i srcem na pladnju,
bez zbrke tamo ispod kose i iza očiju.
Da sam barem manje bitanga,
a puno, puno više princeza,
usudila bih se poželjeti
njega u najvažnijoj glavnoj ulozi.
subota, 17.11.2007.
Uoči predizborne kampanje 18. studenog
Kada je odlazio nije pitao
ni ženu ni dijete
što misle o tome.
Žena bi mu rekla
da ne dolazi u obzir
jer što ako se ne vrati,
a mala bi mu rekla:
"Nemoj tata ići,
radije dođi k nama."
Bez da je ikoga pitao,
postao je dobrovoljac
čak dva puta.
Prije nego je otišao prvi put
ostavio je pismo
za slučaj da se ne vrati.
Maloj je napisao:
"Ja idem liječiti bolesnu djecu"
i "Tata te jako voli".
Kada se vratio
više nije bio isti,
mršav i blijed s nemirnim snovima.
Kada su prelijetali avioni,
budio bi se u strahu,
a maloj nije pričao kako je bilo.
Ove godine neće ići natrag
jer u Vukovaru se slikaju
lisice i paraziti u skupim odijelima.
Vode predizbornu kampanju
bezočno pljujući u lice
njemu što je zamalo tamo ostavio glavu.
petak, 16.11.2007.
Znam, ne znam
Znam da sam grozna
kada kažem da mi ide na živce
jer mi se stalno javlja,
jer me stalno nekamo zove.
Znam da sam užasna
kada kažem da je strašno naporan
jer ne shvaća "ne mogu danas"
pa opet pita za sutra.
Znam da sam gruba
kada želim da me ostavi na miru
jer u čudno doba noći
šalje porukice i slikice.
Da znam pouzdano da me voli
i da ovakvo ponašanje
nema racionalno obrazloženje,
već od sutra bih se pravila mrtva.
četvrtak, 15.11.2007.
Poseban koncert, 1. dio
Dok stojim u kilometarskom redu
nakon sati i sati čekanja
da se blagajna otvori,
pjevušim melodijicu
tako da me ostali čudno gledaju.
Već se vidim ispred pozornice,
reflektori i šarena svjetla
tako sjajna i primamljiva,
koncert tako važan,
tako bitan u mom životu.
Zvoni mi mobitel
i odmah se hvalim
kako ću već idući mjesec
stajati u prvom redu
stišćući fan artikle uz sebe.
Pita me tada glas
na drugom kraju linije
koliko sam platila karte.
"Ne znam još točno,
upravo stojim u redu."
Izgleda da sam luda
jer kao da mi je karta
već dugo u novčaniku,
a glava u oblacima
već se ziba pred pozornicom.
srijeda, 14.11.2007.
O velikoj žutoj omotnici
Danima sam premišljala
što i kako se prijaviti,
skupljala preporuke
i prevodila materijale.
Nervozna sam bila
tog hladnog prijepodneva
nadajući se da ipak
ništa neće poći krivo.
Predala sam omotnicu
s dragocjenim papirima,
brižno prikupljenima,
uredno posloženima.
U tom trenutku
došlo mi je da uskliknem
usred gomile ljudi
u odijelima i s buketima.
Napokon sam dozvolila
da mi dođe do glave:
to je to što želim
i čemu se već sad veselim.
Velika žuta omotnica
sa sobom je ponijela
moje snove i nade
za neko bolje sutra.
utorak, 13.11.2007.
Neshvaćene želje u neizvjesnosti
Ne usuđujem se previše željeti
jer s neostvarenim sramežljivim željama
mogu živjeti.
Žarke želje su zato
previše prikladne
da nikada ne budu uslišene.
No što ako ne želim dovoljno
pa se ne ostvari
jer kao da mi nije ni stalo?
Što ako to i nije moja želja,
već nečija tuđa
pa želim ono što ne želim?
Što ako želim neizmjerno,
ali samu sebe zavaravam
da je to varka?
Ili ako želim iz krivih razloga
pa ostvarenje duboke želje
postane zaslužena kazna?
ponedjeljak, 12.11.2007.
Retoričko pitanje
Je li dan tako lijen
ili sam lijena ja
čak i u svojim razmišljanjima?
nedjelja, 11.11.2007.
Sestrinstvo superheroina
Catwoman ima srce
za mačke i pse i ptičice.
Marljiva pčelica dušu bi dala
za kino, rolanje i klizanje.
Dragonfly svira flautu
kad nije humanitarka.
Voli jezike i mjuzikle
i kupovati knjige.
Snowbird sanja o budućnosti
dok slika, pjeva i glumi.
Jazz i knjige daju joj nadu
u potrazi za čistom energijom.
Glitter brine o mami
dok se bavi znanošću
s roza viklerima u kosi
i rozog pogleda na svijet.
Ponekad smo sasvim iste,
ponekad skroz različite,
ali nema tih negativaca
koji će nas rastaviti.
subota, 10.11.2007.
U mojoj glavi
"Napravit ćemo EEG",
rekao je uvjerljivo čovjek u kuti.
Nije mi se svidjela ideja.
Istina, dosta često
niti sama ne znam
što ima u mojoj glavi.
Na proljeće tamo se krio
tip mladih zelenih očiju
kojem u oči nikada nisam pogledala.
Na ljeto mi se proćelavi,
brižni stranac s previše alkohola u krvi
uvukao pod kožu i kosu.
Na jesen pridružio im se
genijalac ravan princu Williamu
kojeg nikada nisam upoznala.
Zapela su sva trojica
tamo gore u sivkastoj tvari
iza mojih mutnih očiju.
petak, 09.11.2007.
Puste želje, 4. dio
Htjela bih da Azija više ne bude
jedna velika tvornica zagađenja,
loše plaćenih radnika i izrabljivane djece.
Zbog crnoga zlata
više se ne bi vodili ratovi
pod isprikom stvaranja slobode.
Ukinula bih glad u svijetu,
a i u Hrvatskoj bi pučke kuhinje
prenamijenili u studentske menze.
Da se mene pita,
bogatstvo bi mjerili
u nekim sasvim novim valutama.
Možda bi mi sve to odvratilo pozornost
od brutalne činjenice
da sam sa sobom, u ovom svijetu, nesretna.
četvrtak, 08.11.2007.
Puste želje, 3. dio
Htjela bih pande u Kini i tuljane u Kanadi
spasiti od bijesnog istrebljenja
kao i sve ljubimce ostavljene na ulicama Zagreba.
Zbog maskara i pudera
životinje tada ne bi ginule,
a i ljudi bi imali pametnijeg posla.
Ukinula bih pesticide svake vrste
i između svaka dva prirodna rezervata
interpolirala još dva-tri nacionalna parka.
Da se mene pita, aute bi zabranili,
svi bi imali solarne ćelije na kući
i reciklirali sve što reciklirati može.
Možda bi mi sve to odvratilo pozornost
od brutalne činjenice
da sam sa sobom, u ovom svijetu, nesretna.
srijeda, 07.11.2007.
Puste želje, 2. dio
Voljela bih diplomirati,
magistrirati - doktorirati,
da vidim hoće li me naučiti štogod korisno.
Trebala bih se zaposliti,
raditi kao konj od jutra do sutra,
možda bi pala i kakva bolja plaća.
Po putu bih upoznala
kakvog pristojnog tipa,
zaručila se i udala i imala djecu.
Uzdržavala bih svoje potomke
i svoje roditelje penzionere,
a uz karijeru osvojila i nagradu za najbolju mamu.
Možda bi mi sve to odvratilo pozornost
od brutalne činjenice
da sam sa sobom, u samoći, nesretna.
utorak, 06.11.2007.
Puste želje, 1. dio
Voljela bih čišću i tamniju put,
dužu kosu i pravilnije zube,
manje celulita i sitniju rit.
Trebala bih novi kaput
i još par komada odjeće
da skupljaju prašinu u ormaru.
Putovala bih po Europi,
na Istok i na Novi Zeland
da mogu reći da sam vidjela svijeta.
Preselila bih u vlastiti stan
i kupila kakav auto
da mogu tvrditi da sam konačno samostalna.
Možda bi mi sve to odvratilo pozornost
od brutalne činjenice
da sam sa sobom, u samoći, nesretna.
ponedjeljak, 05.11.2007.
Siva percepcija
Danas mi je poluprazna glava
ne baš zadovoljna prošlošću,
zbunjena sadašnjošću
i uplašena budućnošću.
nedjelja, 04.11.2007.
Šutnja je zlato
Reći će mi da se radi
o tipičnoj zimskoj depresiji.
Zar zimske depresije počnu u kolovozu?
Reći će mi da sam nezahvalna
jer tako mnogi nemaju niti mrvice
od onoga što ja imam.
Reći će mi da briga i strah
ništa ne pomažu, da ih ignoriram.
Ignoranti, zar ne znaju da to ne ide?
Reći će mi da sam si sama kriva
jer svatko je kovač svoje sreće.
A koliko je samo težak taj zanat?
Reći će mi da sam umišljena
jer mislim da mogu bolje i više.
Zar da se pomirim s ovim na čemu sam?
Željet ću da konačno ušute,
da odjek njihovih glasova u mojoj glavi
proguta duboki, tamni ponor bez jeke.
I dalje ću se pitati jesu li u pravu
i je li zaista problem u meni.
Jer ne mogu niti sebe ušutkati.
subota, 03.11.2007.
U uredu za izgubljeno-nađeno
Uputili su me na drugi kat,
stubištem kojim se razlijegao
oštri miris dezinfekcijskog sredstva.
Pokucala sam oprezno
na debela tamna vrata
s pozlaćenim brojem 202.
Unutra je sjedila
gospođa kamena lica.
"Da?" upitala je nezainteresirano.
"Izgubila sam vrijeme",
rekla sam bez srama.
"Još nešto?" pitala je reda radi.
"I puno više od toga.
Nešto mi je nasilno oduzeto,
nešto mi je ispalo po putu."
"Ispunite prijavni list,
tamo na stolu",
uputila me upirući prstom.
Unijela sam svoje podatke,
a zatim razmazujući tintu ispunila okvir
iznad kojeg je masnim slovima pisalo "Problem".
"Pitam se što me čeka,
još se više pitam što želim da me čeka.
Jer po putu sam izgubila i želje i snove i sebe."
petak, 02.11.2007.
Iluzije
Razumjela sam Odbjeglu nevjestu
dok je u pozadini Bono pjevao
"I Still Haven't Found What I'm Looking for".
Kada je završila potragu, više je nisam razumjela.
Kate je putovala kroz vrijeme
da bi bila sretna s Leopoldom,
a drugi put zbog ljubavi preselila s Atlantika
na besane obale Pacifika.
Bila je jesen baš kao i ova
kada je Winona voljela Richarda,
a onda umrla sa sigurnošću
da je bila neizmjerno ljubljena.
Nisam vidjela ljubavi poput ovih
u našem svijetu daleko od Hollywooda.
Vidjela sam zato one na koje kažem:
"Nadam se da me nitko nikada neće tako voljeti."
četvrtak, 01.11.2007.
Sjećam se
Dok sam još sasvim mala bila
govorila bih na povratku u domovinu
"Probudite me kada dođemo k teti!"
Teta se rado brinula o meni,
pričala originalne priče za laku noć,
plesala i pekla kremaste kolače.
S godinama sve sam je rjeđe viđala
iako je živjela ni pola sata dalje.
Nije se uklapala u moj dnevni ritam.
Uvijek sam imala nekog drugog posla,
čekala neke bolje dane
kada bih imala više vremena.
Nije niti ona k nama baš dolazila,
teško je živjela, spajala kraj s krajem,
ponekad posudila 100-200 kuna.
A kada bi dolazila
sa sobom je donijela čokoladu
za svoju najmlađu nećakinju.
Tako je bilo i zadnji put.
Ušla je u moju sobu, u ruci čokolada,
a ja sam jedva našla vremena da kažem "hvala".
Kada je otišla zauvijek
saznali smo da je bila bolesna,
a nije ni sama znala jer se doktora klonila.
Klonila se doktora i troškova liječenja
jer je osjećala da nešto nije u redu.
I bez toga imala je dovoljno briga.
Kada je otišla zauvijek
riješila se dugova i briga
i dobila cvijeća kao nikad za života.
