Osrednja poezija bose pjevačice
srijeda, 31.10.2007.
Kao jesenja kiša
I opet sama sa sobom.
Ne žudim za ljudima, ne žudim za bukom,
kostimima i maskama koje svakodnevno nosim.
Dok razmišljam što sve želim od života
i što bih činila kad bih imala vremena živjeti
postajem promatračica vlastitog života.
Što mi donosi sutra?
Ništa naročito, ništa uzbudljivo.
Sutra je dan koji bih voljela preskočiti.
Preskočila bih mnoge dane,
otišla daleko u potrazi za sobom.
Možda bih sebe upoznala u nepoznatom.
Preskočila bih mnoge dane,
a zatim sjela i plakala kao jesenja kiša
pitajući se gdje je nestalo vrijeme.
utorak, 30.10.2007.
Ni riječi više
Dan je bio dug,
no noć je tako tiha, mirna
da zločin bi bio
pomutiti je riječima.
ponedjeljak, 29.10.2007.
Moj život u izvedbi marionete
Tko to živi moj život?
Jer teško da ga živim ja,
iako me s vremena na vrijeme
obuzme ta iluzija.
Kakvu vodu pijem
i hoće li mi nestati tlo pod nogama
o tome odlučuje čovjek zvan
"grad - to sam ja".
Gdje, što, kada
trebam početi raditi?
Čini se da će i o tome
neka "viša sila" odlučiti.
Mama i tata,
najspretniji Puppet Masteri,
najviše doprinose da se osjećam
kao da su mi opet tri.
Nema te stambene štednje
koja će uskoro obilježiti kraj
glavnoj ulozi u reklami
"kak' si zrasla... daj nam nekaj odrecitiraj."
U potrazi za otetim životom
tražim način da u svoje ruke
preuzmem konce bose marionete
prije nego svisnem od muke.
nedjelja, 28.10.2007.
Bez utjehe, bez kose
Linjam se opet
kao nekoć moj voljeni pas.
U dane kad smo se skupa linjali
život je još bio dobar.
Kada bi u susjednoj sobi
odzvanjale svađe,
tješila je ona mene,
a ja sam tješila nju.
Kada me nitko nije trebao
umiljavala bi se do besvijesti,
čak i onda kad su svi sumnjali
da neće još dugo.
Otišla je okončavši sebi muke.
Ostavila praznu zdjelicu,
plavu lajnu i jedan bijeli pramen.
Otišla je u samoći.
Odrezala sam kosu
do neprepoznatljivosti
jer na ništa bitno
nisam mogla utjecati.
subota, 27.10.2007.
Nije kriv
Nije mi srce slomio
kad srca već dugo nemam,
za takve stvari otvrdnulo je
i ne znam je li posrijedi
ireverzibilni proces.
Naše prijateljstvo
samo je još jedna
od podlih fatamorgana
u poharanom krajoliku
moje nutrine.
Trebao je jutros
moju pomoć.
Kao da nitko drugi
ne zna koristiti
skalpel i škare.
Zakucala sam ga
neviđenom bijesnom silinom
u kozmetičku ladicu
u čijoj nebitnosti mama
prepoznaje moj neuspjeh.
Jadni nevoljeni prijatelj,
nije on kriv.
Samo hrpa plastike
koju je pregazilo vrijeme
baš kao i mene.
petak, 26.10.2007.
Priznanje
Zovem se Pjevačica
i nisam alkoholičarka.
Ne drogiram se.
Samo sam meteoropat.
Današnje je nebo sivo
i sve me boli.
Toliko mi je loše
da me niti PMS neće.
(petak, 26.10.2007.)
Fuck you, Mrs. Robinson
On je tako krasan,
tako drag i dobar.
Ili možda samo u mojoj glavi?
Ali obziran i fin - da, s tim se svatko slaže.
Na pravom putu za ekologa godine,
a čak i šivati zna.
Što muškarac treba više?
(Osim žene, naravno).
Jedna srodna muška duša,
a da nema dečka.
Još bolje: nema ni curu!
Vjerojatno ne zadugo...
Nije me pozvao.
Zašto druge, a mene ne?
Zar ja toliko mrzim tulume?
Od danas mrzim neizmjerno.
A tko mi je kriv
što gledam mlađeg?
Jer nije prvi put da čujem:
"Fuck you, Mrs. Robinson!"
(četvrtak, 25.10.2007.)
Žao mi je, ausverkauft!
Cipela kao salivena
čekala me iza ugla
da ostvari najžešče mi snove.
U mislima već smo putovale daleko,
daleko od stvarnosti,
daleko od poniženja.
Savršeno smireno rekla sam joj:
"Znate, ja bih one njemačke."
"Rasprodano, draga damo.
Dođite na proljeće.
A možete i neke druge probati."
"Pa kako?" upitah u nevjerici.
"Jučer ste ih još imali?"
"Žao mi je, natječaj je zaključen.
Našli smo kandidata."
(srijeda, 24.10.2007.)
