Već je dugo godina tu,
on kojeg poznajem kao nijednog drugog.
Dane raznorazne skupa smo proveli
i on ih se bolje sjeća od mene.
Ostario je s vremenom,
postao nekako naboran i siv,
za kozmetiku se para nema
jer ipak, nije on nogometaš.
Sram me reći, ali eto:
čini se sve prljaviji i nervozniji,
sve tužniji i sumorniji
i žao mi ga strašno.
Koliko ih se samo
ophodi njime kao vlasništvom,
iskoristi koliko može,
a sve to ni ne trepnuvši.
Žalim što ga nisam upoznala ranije
kao moj tata dok je bio mlad
jer drugačiji je bio tada
taj moj grad.
Post je objavljen 27.11.2007. u 18:41 sati.