Profesor X. i vjerojatnost da će se dogoditi neko sranje
utorak , 16.12.2014.Ubrzo nakon prošlog posta, kao gosta predavača dočekali smo profesora X. iz Bangladeša. Profesor X. pojavom nije razočarao - bio je onoliko egzotičan koliko bi svaki bangladeški profesor koji drži do sebe trebao biti, tek malo ublaživši dojam klasičnom 'britanski profesor' kombinacijom: košulja + džemper + kaki hlače + naočale. Zašto vam ga opisujem? Ne znam. Zamišljajte ga za vrijeme priče.
Vidite ga? Sitnog i oblog, u kaki kombinaciji, kako prekriženih ruku drži predavanje grupi klinaca koji su vrlo vjerojatno zadnji put njegovu rodnu zemlju spomenuli za vrijeme napete partije igre Država - grad - selo. Zašto i dalje pričam o X-u? Imam poantu, obećajem.
Naime, u jednom od komentara na zadnji post postavljeno je pitanje: 'zašto bi npr. H&M ili Adidas sami od sebe poslovali društveno odgovorno ako od toga imaju samo više troškove proizvodnje?' Stvarno, malo je naivno vjerovati da će bilo koje poduzeće vidjeti širu sliku i biti društveno odgovorno samo zato što je to ispravno. Stvar je u tom da se dugoročno ISPLATI poslovati društveno odgovorno. Ovu tvrdnju moguće je dočarati sljedećom upravo izmišljenom zakonitošću :
Vjerojatnost da će se dogoditi neko sranje obrnuto je proporcionalna razini društvene odgovornosti poduzeća.
Gle sad ovo: u Bangladešu, zemlji profesora X.-a, čija ekonomija uvelike ovisi o proizvodnji odjeće za velike svjetske brandove, svoju odjeću, između ostalih, proizvodi i Wal-Mart (po novom Walmart). I u tome nema ništa loše, posao za siromašne, smanjenje troškova za bogate, svi sretni. E pa nije. Taj isti Walmart, kako nam je X. objasnio, za majicu koju prodaje po 14 dolara, radnicima u multi - brand tvornici blizu Dhake daje otprilike 12 centi po izrađenom komadu.
Zamisli se u toj situaciji: u bangladeškoj tvornici uspio si napravit pravu ljudsku majicu za stvarne ljude. Neki buco iz Amerike ti ju uzme i da 12 centi (otprilike 75 lipa) za trud. Buco ju proda dalje za 14 dolara. Uz sve ostale troškove, pošto je tvoj rad tako jeftin, buco pokupi maržu koja iznosi oko 60% tržišne cijene majice. Njemu sve to, tebi 12 centi. Kako uopće izgleda tvornica u kojoj radnici rade za plaću s kojom jedva preživljavaju?
Nikako. Sjećate se zakonitosti? Tvornice u koje se toliko malo ulaže obično nemaju nikakve sigurnosne sisteme niti uvjete rada. Ova u kojoj si ti radio ljudske majice za stvarne ljude od 75 lipa, zapravo se srušila 24.travnja prošle godine. Dok ste bili na poslu. Poginulo vas je više od 800.
Negativan publicitet, tužbe, nadoknade obiteljima žrtava a i sama moralna odgovornost za ovakvu tragediju trenutno koštaju Walmart, Benetton i slične puno više od gubitka malog dijela marže svake majice, koji se mogao uložiti u sigurnost na radu.
Profesor X. iz Bangladeša u četvrtak je stajao pred nama kao svjedok neisplativosti ignoriranja društvene odgovornosti. Zna što je vidio u svojoj državi. Protuargumenti su ga živcirali.
Sitan i obao, u kaki kombinaciji.
Košulja + džemper + kaki hlače + naočale.
komentiraj (17) * ispiši * #
Prostitutka, Robin Hood i društvena odgovornost poduzeća
četvrtak , 04.12.2014.
Netko je jednom rekao da za poduzeće koje doista želi biti društveno odgovorno nije bitno samo na što troši svoj novac, već i na koji način dolazi do inputa za proizvodnju te ostvaruje zaradu. A je li to potrošačima i javnosti uopće bitno? I da li bi poduzeće uopće trebalo biti društveno odgovorno samo zbog svojih potrošača? Rješenje bi se moglo oslikati dobiti povlačenjem poveznica između prostitutke dobrog srca, nazovimo ju Cindy, i Robina Hooda.
Cindy je, duša draga, odlučila ovog Božića donirati dio svog mukotrpno zarađenog novca u dom za nezbrinutu djecu. Je li ona i dalje u očima javnosti nemoralna? Je. Razmišljaju li svi o načinu na koji je zaradila za donaciju? Vjerojatno.
Robin Hood. Frajer otvoreno krade od bogatih i daje siromašnima. Jesu li svi bogati zli? Ne nužno. Je li novac koji on pribavlja za siromašne UKRADEN? Da. Je li ikog, osim bogatih, briga za to? Ne. On je junak.
Društvo vrlo nasumično određuje što je ok, a što nije. Prostitutka Cindy jednako tako može biti poduzeće na lošem glasu kojeg humanitarno djelovanje neće pomaknuti s mjesta, baš kao što je Robin možda softver za besplatno skidanje filmova ( poštujemo mi autorska prava i sve, ali više poštujemo besplatne filmove. DOMA. NAMA SIROMAŠNIMA). Robin je možda jednom bio i gradonačelnik nekog velikog grada (ma nek je pokrao, bar nešto radi ). Cindy radi dobru stvar koja neće promijeniti stav o njenom poslu, isto kao što Robinu prolazi gotovo sve jer ga ljudi vole. Potrošači nisu racionalni. Poduzeće se mora pobrinuti da je proizvod siguran za korištenje i da im se sviđa. To je sve. Promjene u poslovanju moraju dolaziti iz želje da se učini više od pukog zadovoljenja potreba potrošača, jer većini društvena odgovornost poduzeća NIJE BITNA ako vole proizvod. Primjer?
Evo. Kada kupujem tenisice, vjerna sam određenom brandu. Da posjedujem čvrste dokaze kako njihove tenisice proizvode djeca u egzotičnim zemljama za manje od dolara dnevno, zgrozila bi se. Ali nakon nekog vremena bi se uvjerila da to ionako sve velike kompanije rade i da je nemoguće izbjeći odjeću 'made in xyz' - studentski budžet ne da mi da biram samo etički ispravne proizvode.
Vi koji ovo čitate sa svojih pametnih mobitela - velika je vjerojatnost da su dijelovi u njima proizvedeni u kineskoj tvornici koja ima mreže protiv samoubojstava svojih radnika ispod svakog prozora. Sumnjam da je netko zgrožen bacio mobitel na pod evo sad. Ili sad. Sad? Potrošači suočeni s većom kvalitetom za manju cijenu često žmire na sve druge varijable. Svijet trenutno tako funkcionira.
Društveno odgovorno poduzeće je ono koje je shvatilo da je dio tog svijeta i da ima moć da nešto mijenja. Ne zbog potrošača čiji su postupci i onako većinu vremena iracionalni, već radi same promjene. A ako se svako poduzeće potrudi poboljšati uvjete za svoje radnike, to je već korak prema svijetu u kojem nije normalno da djeca prave moje tenisice.
komentiraj (24) * ispiši * #
