**KLIKNU VILO SA PAKLARSKIH STIJENA**

20.05.2014., utorak

PRIKUPLJANJE POMOCI ZA OSOBE KOJE SU SVE IZGUBILE U VELIKIM POPLAVAMA

/>





Ovcarevo.27.05.2014.
Akcija na prikupljanju humanitarne pomoci je jos uvijek u tijeku

Svaki dan od 17-20 sati donacije se mogu predatti u zupni ured .... hrana, voda, higijesnke potrepstine, zatrpani smo odjecom ...




Postovani posjetioci bloga!!

Kako ste i sami vidjeli u medijima pojedini djelovi Hrvatske,BiH i Srbije pogodjeni su nezapamcenim poplavama.Ima i ljudskih zrtava a materijalne stete su neprocijenjive.
Mnogi ljudi su ostali bez svega sto su citav zivot stvarali.
Potrebna im je svaka pomoc.
Svi oni koji mogu pomoci na bilo koji nacin neka svoju pomoc donesu u zupni ured u Ovcarevu.
Hvala svima.



Mladez Hdzbih Travnik


I najstariji i najmlađi župljani Župe Ovčarevo nose pune vrećice za stradale, akcija prikupljana pomoći nastavlja se i narednih dana.


Dragi ljudi, hvala svima koji ste se odazvali i dalje se odazivate na poziv za pomoć, prva tura pomoći otišla je za Posavinu. Od sutra 26. svibnja 2014 god nastavljamo dalje, svaki dan od 17-20 sati svoje donacije možete predati u dvorani Župnog ureda u Ovčarevu. Crkva sv. Mihovila Arkanđela u Ovčarevu kraj Travnika Župa Ovčarevo 1832g ŽUPA OVČAREVO.





Fotke;Mladez Hdzbih Travnik
UredioJ.O.Oska







Procitajte ovaj prelijepi tekst.

Moj narod se probudio. Pokazao je svu svoju ljudskost, svu sućut, poduzetnost i prije svega, svoje ogromno srce. Kako je tragedija prije naše zemlje zahvatila susjedne, opseg pomoći u novcu i potrepštinama rastao je i rastao. Ponosna do neba, eto takva sam bila


Prije dvadeset i dvije godine moja se zemlja nalazila u ratu i krvi do koljena, a ja sam nekako u to vrijeme, skoro u datum točno, izgubila člana svoje uže obitelji. Bio je branitelj i nije navršio ni trideset. Mnogo se ljudi, nažalost, nalazilo tada u identičnoj situaciji poput moje i mnoge su obitelji baš poput moje, bile zavijene u crno.

Bez obzira na rat i sve užase koje on uvijek donosi sa sobom, grije mi srce sjećanje na zajedništvo kojim je odisala Hrvatska u to vrijeme. Bili smo jedno. Disali kao jedno. Činilo se sve što se moglo da se pomogne unesrećenima, jedni drugima, zajednički su se kratile duge noći u skloništima, momci su skoro pa goloruki išli u borbu protiv nadmoćno naoružanog protivnika.

Rat je došao i prošao. Mnoge rane su ostale.

Kad je naša zemlja upala u nesretno poratno tranzicijsko doba često sam se znala pitati: Pa jesi li se zato borio? Kako nam je zemlja sve dublje tonula u siromaštvo i beznađe, branitelji si počeli oduzimati živote a hrvatske generale se proglašavalo zločincima, znala sam pomisliti: Bolje da ovo ni ne vidiš.

I nije postajalo bolje. Kriminal, korupcija i razni slatkorječivi Jude čupali su ono malo posljednjeg dostojanstva što je ostalo i pitala sam samu sebe zašto to trpimo, zašto šutimo, zašto smo pasivni, pa nismo bili takvi dok je grmjelo. Ne mi.

Dosta je godina moralo proći i ponovno je dio nas trebao proći kroz kalvariju da bih ponovno osjetila bilo svog naroda. Slike ravne Slavonije pod vodom, očajni ljudi koji s plastičnim vrećicama napuštaju svoje domove budili su neke stare uspomene i prizvali neke stare emocije. Već viđeno. Možeš li više nego jednom izdržati istu priču, kad te ona zadesi?

Voda je prekrila i unesrećila ne samo našu zemlju, već i susjedne. Kao što netko reče, vode su prekrile granice a muka je postala zajednička.

I tada se desilo.

Moj narod se probudio. Pokazao je svu svoju ljudskost, svu sućut, poduzetnost i prije svega, svoje ogromno srce. Kako je tragedija prije naše zemlje zahvatila susjedne, opseg pomoći u novcu i potrepštinama rastao je i rastao. Ponosna do neba, eto takva sam bila. Ljudi nisu kalkulirali, mnogi od njih još otvorenih rana, jednostavno su pomagali ljudima u nevolji. Činjenica da se bezrezervno pomagalo ljudima zemlje s kojom smo ne tako davno ratovali otkrivala je svu raskoš čovještva i viteštva, toliko puta pokazanim i dokazanim u našoj teškoj povijesti. Zbilja, ni Dayton, ni Washington, ni Bruxelles ni UN nisu zajedno učinili što je učinila jedna poplava. Ponekad je zbilja potrebna tragedija da ruka uhvati ruku, a da ne pita čija je i otkud dolazi. Da se shvati da je čovjek – čovjek.

Svi su se uključili, svi pomažu. Ne pita se može li se. MORA SE. Tako se nekako svi osjećamo ovih dana. Suze su nam na oči izmamile slike potpuno potopljenih sela, nepokretne bake koju odnose iz doma gdje je provela cijeli život i nije mislila da će ga ikad više napustiti, tužne djevojčice koja je izgubila dom i, zašto ne priznati, ono jadno malo prase koje se tako očajnički borilo za život i plivalo u bujici.

Koliki ljudi daju sve od sebe! Srce su mi punile vijesti o kućama i stanovima koje su ljudi nudili na raspolaganje unesrećenima, iznosi donacija preko telefonskih brojeva rasli su i rasli i rastu i dalje – što nije beznačajno u vrijeme kad toliki na jedvite jade plaćaju svoje telefonske račune. Manje više svi mi teško živimo od prvog do prvog, no ovoga puta to nije bilo važno. Nemam za pelene? Dat ću pelene. Flaširana voda mi je luksuz? Kupit ću je, jer nekome treba. Više nego meni moja kava.

Tako otprilike ovih dana funkcionira moja Hrvatska. Maturanti lopataju i polažu maturu života, ljudi rade cijeli dan na nasipu, cijelu noć, odu na posao i poslije se opet vrate. Neumorno se donosi, slaže, sortira, dijeli, kuha i liječi. Nude se usluge svih mogućih vrsta, s jednom porukom: S vama smo. Niste sami.

Još jednom sam shvatila ono u što sam polako počela sumnjati: moj narod, tako malen a glasan, tako šutljiv i svadljiv istovremeno, kad je najpotrebnije, ustaje i diše kao jedan. Tako je bilo, i uviđam sada, i bit će.

I dok gledam plemenitost i ljubav na djelu, pomišljam: Zato si se, dragi, borio. Spavaj mirno, još jednom ti hvala. Tvoja zemlja je na sigurnom.



Nikolina Nakić | Bitno.net
- 21:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.05.2014., utorak

GALICA-15.05.1992-15.05.2014. 22 GODIŠNJICA OD TRAGIĆNE POGIBIJE BOJOVNIKA HVO-A



POSTOVANI POSJETIOCI BLOGA!!!!

Evo danas(15.05.2014) je 22 godisnjica tragicne pogibije bojovnika HVO-a, na Galici.

Nazalost misa zadusnica nije bila na Galici kod spomen obiljezja zbog velikog snijega,a odrzana je u Ovcarevskoj crkvi.Dužnu počast stradalim pripadnicima Travničke brigade HVO-a, njih 14, koje su 15. svibnja 1992 godine zarobili, a potom na okrutan način pobili pripadnici Srpske vojske i bivše JNA, odali su mnogobrojni branitelji, prijatelji, rodbina.Misu zadusnicu predvodio je fra Marinko Didak.





Autor fotografija Vitezinfo.


Pocivali u miru bozijem.

Prvi veliki zločin koji su počinile srpska agresorske snage u srednjoj Bosni dogodio se u župi Ovčarevo, na platou Vlašića, na nadmorskoj visini od 1.460 m, na mjestu zvanom Galica, u općini Travnik, 15. svibnja 1992. godine. Naime, tada su srpske paravojne snage zarobile, mučile i okrutno ubile četrnaestoricu pripadnika travničkog HVO-a: Luku, Matu i Slavka Babića, Slavka Didaka, Zorana Domića, Stipu Jerkića, Pericu Lukića, Tadiju Marjanovića, Ivu Martinovića, Žarka Meljančića, Slavka Pendeša, Dragana i Mirka Rimca i Ivu Stojaka.
U travnju 1992. pripadnici tzv. JNA i srpskih paravojnih postrojbi otpočeli su oružane napade na civilno pučanstvo općine Travnik i to na one dijelove općine na kojima su, u većini, živjeli Hrvati i Muslimani. Napadi, uglavnom granatiranje po civilnim ciljevima u gradu i selima, su dolazili sa područja planine Vlašić s obzirom da on, svojom nadmorskom visinom, dominira širim prostorom.
Na te ozbiljne srpske prijetnje HVO općine Travnik odgovara uspostavom obrambene linije na padinama planine Vlašić u smjeru sjeverozapad - jugoistok u dužini od oko 60 km. Otpočele su danonoćne borbe sa pripadnicima združenih srpskih snaga, koje su sačinjavali pripadnici tzv. JNA i raznih srpskih paravojnih postrojbi. U tim borbama je došlo do velikog broja žrtava na obje strane.
Dana 14. svibnja HVO je napao srpske položaje na Vlašiću i privremeno ovladao strateški izuzetno važnom Galicom, kotom sa koje se kontrolirala cijela Lašvanska dolina i šire.
Nakon što su nakon cjelodnevne borbe Srbi potisnuti prema unutrašnjosti Vlašića noć koja je uslijedila je iskorištena da se prestrukturiraju i osvježe brojnim snagama iz pravca Banja Luke. U ranu zoru narednog dana krenuli su u protunapad. Slabije, neiskusne i nedovoljno opremljene snage HVO bile su prisiljene da se povuku.
U dijelu Galice koja je pokrivena ovčarskim katunom na spavanju je zatečeno 13 bojovnika koji su se našli u okruženju. Pripadnici združenih srpskih snaga su ih nakon predaje na brutalan način ubili i masakrirali. Ivo Martinović uspio je ranjen pobjeći samo do nekoliko stotina metara udaljenog Kika gdje je od suboraca pronađen mrtav.
Dana 23.05.1993. godine provedena je identifikacija i vanjski pregled tijela ubijenih pripadnika HVO-a. Pregled je načinjen u mrtvačnici gradskog groblja u Travniku. Sva tijela su identificirana od strane rodbine i prijatelja. Nakon pojedinačnog pregleda svakog tijela i konstatiranja uzroka smrti dr. Faruk Turkić (patalog) je donio i Opći zaključak:
„...Kod svih poginulih su nađene ustrijelnine iz vatrenog oruđa pretežno u predio grudnog koša, vrata, neki u predio glave. Kod 11 leševa su nađeni opsežni prijelomi kostiju krova lubanje i kostiju lica. Ove povrede su nastale udarom tvrdim predmetom u predio glave i to s više snažnih zamaha. Ove povrede su nastale nakon povređivanja iz vatrenog oruđa čime je izazvano teško stanje zbog povreda grudnih organa i besvjesno stanje, a nakon toga dovršavanje agonalnog stanja udarima tupim predmetom. Leš identificiran kao Slavko Didak je zadobio smrtne povrede iz vatrenog oruđa i nakon toga je došlo do karbonifikacije zbog djelovanja plamena. Leš identificiran kao Tadija Marjanović je zadobio povrede iz vatrenog oruđa ispod lijevog oka, a nakon toga je s više udara tupim predmetom sa rubom došlo do prijeloma vratne kičme. Smrt kod svih je nasilna i na osnovu slučaja ubilačka. Kvalifikacija ubojstava s pravne strane je u nadležnosti suda...“.

Srbi su tako sačuvali Galicu. Narednih dana i mjeseci odatle su bjesomučno topništvom i tenkovima tukli po civilima Travnika ali i Dolca, Novog Travnika i mnogih mjesta u Lašvanskoj dolini. Najčešće su to bile odmazde za pretrpljene gubitke na bilo kom dijelu bojišnice. Travnik je bio najčešća meta gdje je stradalo na desetine civila, brojni zatečeni u svojim stanovima jer prije toga nisu uspjeli doći do skloništa. Sa Galice se neselektivno sijala smrt za koju do danas nitko nije procesuiran a time ni odgovarao.








Na donjim fotkama mozete vidjeti kako je danas 15.05.2014.bilo na Galici.
Hvala Boti na fotkama.





- 21:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.05.2014., četvrtak

MAJCIN DAN-11.05-2014





Kršćanska web čitaonica

8 LAZI MOJE MAJKE: Priča koja će vam natjerati suze na oči!


Moja mati nije uvijek govorila istinu… Slagala mi je osam puta u bitnim životnim trenucima!

Priča počinje s mojim rođenjem.

Rođen sam kao sin jedinac u veoma siromašnoj obitelji… Siromašnoj do te mjere da nismo imali dovoljno hrane, a kamoli nešto više. U rijetkim prilikama imali bismo malo riže u kući… Majka bi pripremila skromni obrok i uvijek bi istresala svoj dio na moj tanjur govoreći:

“Jedi, sine, ja nisam gladna.” – Ovo je bila njena prva laž.

Kada sam malo odrastao, moja majka bi, po svršetku kućanskih poslova, otišla do rijeke koja se nalazila ispod kuće, nadajući se da će uloviti ribu kako bih ja jeo zdravu hranu i razvijao se kao svako drugo dijete. Jednom prilikom, hvala Bogu, uspjela je uloviti čak dvije ribe. Požurila je u kuću i spremila obje ribe i stavila ih pred mene.

Ja sam malo po malo jeo ribu, a moja je majka jela ono što je ostajalo iza mene na kostima. Vidjevši to, moje je srce zatreperilo i onu drugu ribu stavio sam pred majku, a ona ju je vratila rekavši:

“Sine, pojedi i ovu drugu, jer znaš da ja ne volim ribu.” – Ovo je bila njena druga laž.

Vrijeme je prolazilo i došao je dan mog polaska u školu. Kako nismo imali dovoljno imetka za moje školovanje, majka je otišla u jednu trgovinu odjevnih predmeta i dogovorila se s vlasnikom da će prodavati odjeću po kućama uglednih i bogatih ljudi. Jedne hladne i kišovite noći, majka se duže zadržala na poslu. Čekajući je kod kuće, zabrinuo sam se i izašao je potražiti. Ugledao sam je kako nosi torbu s odjećom i kuca na vrata tuđih kuća.

Zovnuo sam je: “Majkoooo, hajde dođi. Idemo kući, kasno je i hladno. Možeš nastaviti sutra ujutro!”

Ona se nasmijala i rekla: “Sine moj, ja nisam umorna.” – Ovo je bila njena treća laž.

Došao je dan polaganja školskih ispita. Iako je bilo veoma vruće, majka je željela poći sa mnom u školu. Sunce je pržilo zemlju, a površina pijeska titrala je od vrućine. Ušao sam u školu, a ona je ostala čekati u školskom dvorištu, strepeći za moj uspjeh. Kada su ispiti završili, izašao sam iz škole, a ona me dočekala s toplim majčinskim zagrljajem, ispunjenim ljubavlju i milošću. U ruci je držala hladan i svjež sok koji je kupila radi mene. Kada sam ga počeo piti, okrenuo sam se i pogledao u nju: niz njeno čelo slijevale su se kapljice znoja.

Pružio sam joj čašu i rekao: “Majko, pij”, a ona reče:

“Sine, samo ti pij. Ja nisam žedna.” – Ovo je bila njena četvrta laž.

Nakon smrti mog oca, majka je živjela teškim udovičkim životom. Preuzela je svu odgovornost za vođenje kuće, jednostavno – morala se brinuti o svemu. Život je postao teži, a mi smo često gladovali. Pored naše kuće živio je moj stric, inače veoma dobar čovjek. On nam je često slao hranu da ublažimo glad. Kada su susjedi vidjeli da je naše stanje postalo nesnošljivo, savjetovali su majku, koja je još uvijek bila mlada, da se uda za čovjeka koji bi nam pomagao. Međutim, moja je majka odbila ovaj savjet riječima:

“Ja nemam potrebe za ljubavlju.” – Ovo je bila njena peta laž.

Po završetku fakulteta, dobio sam dobro plaćen posao u jednoj firmi i odlučio sam preuzeti brigu o kući. Kako je majčino zdravlje oslabilo, nije više mogla prodavati odjeću po kućama, tako da je počela prodavati povrće na tržnicama. Kada je odlučila prestati raditi, izdvojio sam dio svoje plaće i dao joj, a ona je odbila primiti rekavši:

“Čuvaj, sine, svoje novce, ja imam dovoljno za sebe.” – Ovo je bila njena šesta laž.

Bez obzira što sam dobio posao, nastavio sam školovanje i ubrzo sam magistrirao. Postigao sam uspjeh i povećali su se moji prihodi. Njemačka firma ponudila mi je dobar posao u svom sjedištu u Njemačkoj. Zbilja sam se obradovao i tako počeo sanjati o novom sretnom životu. Nakon što sam otputovao i sredio svoje stanje, nazvao sam majku i pozvao je da živi kod mene. Ona mi nije htjela smetati i rekla je:

“Sine, ja nisam naučila živjeti lagodno.” – Ovo je bila njena sedma laž.

Kako je vrijeme prolazilo, majka je sve više starila i ubrzo je oboljela od zloćudnog karcinoma. U tim teškim trenucima netko se morao brinuti o njoj. Što sam mogao učiniti kada je između mene i moje voljene majke bila tolika udaljenost? Ostavio sam sve i vratio se kući. Majku sam zatekao u postelji. Kada me je ugledala, pokušala je nasmijati se. Srce mi se cijepalo jer je bila iscrpljena i slaba. Nije to više bila ona majka koju sam poznavao… Suze su se počele slijevati niz moje obraze, ali ona me i tada pokušala utješiti rekavši: “Sine, ne plači, ja ne osjećam bol.” Ovo je bila njena osma laž.

Nakon što je to izustila, zatvorila je oči i više ih nije otvorila. Svakome tko uživa blagodat živih roditelja, poručujemo: Čuvaj ovu blagodat prije nego što budeš tugovao za njenim gubitkom. Svakome tko je izgubio svoju voljenu majku, poručujemo: Uvijek se prisjeti koliko se samo umarala radi tebe. Moli Boga da joj oprosti i da joj se smiluje.


POUCNA PRICA.


Bila jednom jedna slabašna starica koja je, kada je njen voljeni muž umro, otišla da živi sa sinom, snahom i unukom.
Svakog dana njen vid i sluh su se pogoršavali. Ponekad su se njene ruke toliko tresle da bi se grašak iz njenog tanjira otkotrljao na pod, a supa iscurila iz šolje. Sin i snaha nisu mogli da joj pomognu, ali ih je nervirao nered koji je pravila. I jednog dana su rekli – što je mnogo, mnogo je, pa su za nju postavili mali sto u ćošku pored ormara za metle i dali joj da tamo sama jede sve obroke.

Za vrijeme jela, ona bi ih gledala sa drugog kraja sobe, očiju punih suza, ali oni teško da su razgovarali sa njom, osim što bi je grdili kad bi joj ispala kašika ili viljuška.
Jedne večeri, upravo prije večere, mala djevojčica je sjedila na podu igrajući se sa kockama.
"Šta to praviš? - upitao ju je otac ozbiljno.
"Pravim mali sto za tebe i mamu" - odgovorila je, "Tako da možete sami da jedete u ćošku kada ja budem velika."
Otac i majka su zanijemili i to je izgledalo kao da traje cijelu vječnost. A onda su počeli da plaču.

U tom trenutku su postali svjesni onoga što su uradili i tuge koju su prouzrokovali. Te večeri vratili su staricu na njeno pravo mjesto za velikim stolom i od tog dana ona je uvijek jela sa njima. A kad bi komadić hrane pao na sto ili bi viljuška zalutala na
pod, izgledalo je da više niko ne mari za to.



Pročitajte dirljivo pismo majke djetetu!

Drago dijete,

Sada još nisam ostarila, a kada me budeš vidio takvu, budi strpljiv sa mnom i pokušaj me razumjeti. Ako se zaprljam u vrijeme ručka i ako se ne mogu sama odjenuti, budi strpljiv...
Sjeti se samo sati, koje sam potrošila dok sam te tome naučila... I ako u razgovoru ponavljam iste stvari uvijek ponovno, nemoj me prekidati, saslušaj me...

Kada si bio malen, morala sam ti istu priču čitati uvijek ponovno, prije nego što si utonuo u san... Ako se ne budem željela kupati, ne ismijavaj me i ne vrijeđaj.

Sjeti se kako sam te morala loviti i izmišljati milijun razloga kako bi ti ušao u kadu... Kad opaziš moje nepoznavanje nove tehnologije, daj mi vremena i nemoj me gledati s podsmijehom na licu... Ja sam tebe naučila mnogo stvari: pravilno jesti, pravilno se obući, suočiti se sa životom...

Ako nekad u razgovoru zaboravim ili izgubim nit razgovora, daj mi malo vremena, da se prisjetim i ako mi to ne pođe za rukom, nemoj se uznemiravati... Nije mi najvažnija stvar na svijetu naš razgovor, već to, da sam s tobom i da me znaš slušati...

Ako ne budem željela jesti, nemoj me prisiljavati jelu. Sama znam najbolje, kada mi je hrana potrebna, a kada ne... Kada mi umorne noge više neće dozvoljavati hodati, pruži mi ruku jednako kao što sam je ja pružala tebi, kada si pravio prve korake...

I ako ti jednom kažem, da više ne želim živjeti, da želim umrijeti, ne ljuti se na mene, jednoga dana ćeš me razumjeti. Jednom ćeš spoznati, da sam ti usprkos svim učinjenim greškama, željela samo najbolje i pokušala sam te pripremiti na putovanje života... Ne žalosti se, ne ljuti se i ne osjećaj se bespomoćan, kada me budeš gledao pored sebe takvu... Budi mi oslonac, pomozi mi završiti putovanje s ljubavlju i strpljivošću.

Vratit ću ti osmijehom i neizmjernom ljubavlju, koju sam oduvijek čuvala samo za tebe.
Volim te,
tvoj roditelj.


- 21:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2014 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Rujan 2024 (1)
Srpanj 2024 (1)
Ožujak 2024 (1)
Veljača 2024 (1)
Listopad 2023 (1)
Kolovoz 2023 (2)
Srpanj 2023 (1)
Svibanj 2023 (1)
Siječanj 2023 (2)
Prosinac 2022 (1)
Studeni 2022 (2)
Srpanj 2022 (1)
Svibanj 2022 (1)
Veljača 2022 (4)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (2)
Siječanj 2021 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (1)
Svibanj 2020 (1)
Siječanj 2020 (1)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (1)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (3)
Siječanj 2019 (2)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (1)
Siječanj 2018 (3)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (4)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)

IFD-PAKLAREVO

Linkovi