**KLIKNU VILO SA PAKLARSKIH STIJENA**
20.05.2014., utorak
PRIKUPLJANJE POMOCI ZA OSOBE KOJE SU SVE IZGUBILE U VELIKIM POPLAVAMA
/>  Ovcarevo.27.05.2014. Akcija na prikupljanju humanitarne pomoci je jos uvijek u tijeku Svaki dan od 17-20 sati donacije se mogu predatti u zupni ured .... hrana, voda, higijesnke potrepstine, zatrpani smo odjecom ...   Postovani posjetioci bloga!! Kako ste i sami vidjeli u medijima pojedini djelovi Hrvatske,BiH i Srbije pogodjeni su nezapamcenim poplavama.Ima i ljudskih zrtava a materijalne stete su neprocijenjive. Mnogi ljudi su ostali bez svega sto su citav zivot stvarali. Potrebna im je svaka pomoc. Svi oni koji mogu pomoci na bilo koji nacin neka svoju pomoc donesu u zupni ured u Ovcarevu. Hvala svima.  Mladez Hdzbih Travnik  I najstariji i najmlađi župljani Župe Ovčarevo nose pune vrećice za stradale, akcija prikupljana pomoći nastavlja se i narednih dana.  Dragi ljudi, hvala svima koji ste se odazvali i dalje se odazivate na poziv za pomoć, prva tura pomoći otišla je za Posavinu. Od sutra 26. svibnja 2014 god nastavljamo dalje, svaki dan od 17-20 sati svoje donacije možete predati u dvorani Župnog ureda u Ovčarevu. Crkva sv. Mihovila Arkanđela u Ovčarevu kraj Travnika Župa Ovčarevo 1832g ŽUPA OVČAREVO.    Fotke;Mladez Hdzbih Travnik UredioJ.O.Oska  Procitajte ovaj prelijepi tekst. Moj narod se probudio. Pokazao je svu svoju ljudskost, svu sućut, poduzetnost i prije svega, svoje ogromno srce. Kako je tragedija prije naše zemlje zahvatila susjedne, opseg pomoći u novcu i potrepštinama rastao je i rastao. Ponosna do neba, eto takva sam bila Prije dvadeset i dvije godine moja se zemlja nalazila u ratu i krvi do koljena, a ja sam nekako u to vrijeme, skoro u datum točno, izgubila člana svoje uže obitelji. Bio je branitelj i nije navršio ni trideset. Mnogo se ljudi, nažalost, nalazilo tada u identičnoj situaciji poput moje i mnoge su obitelji baš poput moje, bile zavijene u crno. Bez obzira na rat i sve užase koje on uvijek donosi sa sobom, grije mi srce sjećanje na zajedništvo kojim je odisala Hrvatska u to vrijeme. Bili smo jedno. Disali kao jedno. Činilo se sve što se moglo da se pomogne unesrećenima, jedni drugima, zajednički su se kratile duge noći u skloništima, momci su skoro pa goloruki išli u borbu protiv nadmoćno naoružanog protivnika. Rat je došao i prošao. Mnoge rane su ostale. Kad je naša zemlja upala u nesretno poratno tranzicijsko doba često sam se znala pitati: Pa jesi li se zato borio? Kako nam je zemlja sve dublje tonula u siromaštvo i beznađe, branitelji si počeli oduzimati živote a hrvatske generale se proglašavalo zločincima, znala sam pomisliti: Bolje da ovo ni ne vidiš. I nije postajalo bolje. Kriminal, korupcija i razni slatkorječivi Jude čupali su ono malo posljednjeg dostojanstva što je ostalo i pitala sam samu sebe zašto to trpimo, zašto šutimo, zašto smo pasivni, pa nismo bili takvi dok je grmjelo. Ne mi. Dosta je godina moralo proći i ponovno je dio nas trebao proći kroz kalvariju da bih ponovno osjetila bilo svog naroda. Slike ravne Slavonije pod vodom, očajni ljudi koji s plastičnim vrećicama napuštaju svoje domove budili su neke stare uspomene i prizvali neke stare emocije. Već viđeno. Možeš li više nego jednom izdržati istu priču, kad te ona zadesi? Voda je prekrila i unesrećila ne samo našu zemlju, već i susjedne. Kao što netko reče, vode su prekrile granice a muka je postala zajednička. I tada se desilo. Moj narod se probudio. Pokazao je svu svoju ljudskost, svu sućut, poduzetnost i prije svega, svoje ogromno srce. Kako je tragedija prije naše zemlje zahvatila susjedne, opseg pomoći u novcu i potrepštinama rastao je i rastao. Ponosna do neba, eto takva sam bila. Ljudi nisu kalkulirali, mnogi od njih još otvorenih rana, jednostavno su pomagali ljudima u nevolji. Činjenica da se bezrezervno pomagalo ljudima zemlje s kojom smo ne tako davno ratovali otkrivala je svu raskoš čovještva i viteštva, toliko puta pokazanim i dokazanim u našoj teškoj povijesti. Zbilja, ni Dayton, ni Washington, ni Bruxelles ni UN nisu zajedno učinili što je učinila jedna poplava. Ponekad je zbilja potrebna tragedija da ruka uhvati ruku, a da ne pita čija je i otkud dolazi. Da se shvati da je čovjek – čovjek. Svi su se uključili, svi pomažu. Ne pita se može li se. MORA SE. Tako se nekako svi osjećamo ovih dana. Suze su nam na oči izmamile slike potpuno potopljenih sela, nepokretne bake koju odnose iz doma gdje je provela cijeli život i nije mislila da će ga ikad više napustiti, tužne djevojčice koja je izgubila dom i, zašto ne priznati, ono jadno malo prase koje se tako očajnički borilo za život i plivalo u bujici. Koliki ljudi daju sve od sebe! Srce su mi punile vijesti o kućama i stanovima koje su ljudi nudili na raspolaganje unesrećenima, iznosi donacija preko telefonskih brojeva rasli su i rasli i rastu i dalje – što nije beznačajno u vrijeme kad toliki na jedvite jade plaćaju svoje telefonske račune. Manje više svi mi teško živimo od prvog do prvog, no ovoga puta to nije bilo važno. Nemam za pelene? Dat ću pelene. Flaširana voda mi je luksuz? Kupit ću je, jer nekome treba. Više nego meni moja kava. Tako otprilike ovih dana funkcionira moja Hrvatska. Maturanti lopataju i polažu maturu života, ljudi rade cijeli dan na nasipu, cijelu noć, odu na posao i poslije se opet vrate. Neumorno se donosi, slaže, sortira, dijeli, kuha i liječi. Nude se usluge svih mogućih vrsta, s jednom porukom: S vama smo. Niste sami. Još jednom sam shvatila ono u što sam polako počela sumnjati: moj narod, tako malen a glasan, tako šutljiv i svadljiv istovremeno, kad je najpotrebnije, ustaje i diše kao jedan. Tako je bilo, i uviđam sada, i bit će. I dok gledam plemenitost i ljubav na djelu, pomišljam: Zato si se, dragi, borio. Spavaj mirno, još jednom ti hvala. Tvoja zemlja je na sigurnom. Nikolina Nakić | Bitno.net |
