**KLIKNU VILO SA PAKLARSKIH STIJENA**

Već tri godine zaredom nakon proslave sv. Mihovila zaštitnika Župe Ovčarevo Planinarsko društvo „Paklarske stijene“ organizira turu s polaskom ispred župnog ureda crkve u Ovčarevu. Plan maršute je Plane-Kraljevo guvno-Brajkovica-Ledenica-Devečani-Galica. Polazak je bio 02.10. u 08,00 sati.
Kod vjeronaučne dvorane već se skupilo 20-tak polaznika a krenuti se nije htjelo dok naš župnik fra Marinko Didak nije dao blagoslov. Iako je žurio na jutarnju nedjeljnu misu pomolio se s nama i blagoslovioi nas i naš odlazak. Krenuo se preko plana na Kraljevo guvno, prekrasnu zaravan s ledinom za koje mjesto „Eko udruženje“ s Matom Maljićem ima ideju napraviti kolibu. Išlo se dalje kosom odakle se mogao pratiti usjek i dolina nekadašnjeg smećišta i streljane, sve dok nismo došli u podnožje cik cak puteva, atraktivne kose na kojoj se donedavno vidjeli krugovi kuda su vile igrale kolo.
Naravno te su priće uvijek prepričavane tako da je to blizu nekelegende. S desne strane cik cak puteva prožimale su se strme livadske kose obrasle debelom travom na koje su nekada oraške krave znale zalutati i hrliti za dobrom travom samo što je to bilo pogubno za njih jer se nisu mogle vratiti nego su se jadne onako najedene strmoglavile niz te padine i uginule. Bila je to nekada velika šteta za naše mještane, izgubiti kravu bio je veliki gubitak kao i strah i neizvjesnost kako u tim okolnostima preživjeti. Svaki predio toga područja imao je svoje ime, tako da su nam Rudo Babić i Ivo Maljić kretajući se tim vrletnim prekrasnim stazama pokazujuću prstom govorili gdje je „mala orlovača“ a gdje „velika“, koje je Tusuna Grič a gdje su Maljića bukvići. Tako dalje Ivo i Rudo nastavljaju prepričavati kako se nakada niz te vrletne padine sijeno svlačilo. Svakog proljeća kada ostanu ta korita zatrpana snijegom ljudi su bili domišljati i sve ono što je ostalo od jeseni i nije se uspjelo privući kući vezali su u tovare i preko zamrznute snježne staze spuštali sijelo. To spuštanje snijega preko zaleđenih vrletnih padina zvalo se „sjenarenje“ Nismo mogli puno ni pričati jer smo već bili blizu Brajkovice, veliki uspon rijedak zrak su nas primoravali da češće zastajkujemo. Kolona planinara je brojila nas oko 25 kada smo sa Šarića ravni dobili svjetlosni signal. To je Marko Šarić slao signal svome sinu, da mu kaže kako ga vidi! Popeli smo se na Brajkovicu, ispružili se po ravnoj toploj ledini, zaista pravi odmor, a nakom odmora ručak. Svako je izvadio svoje iz zavežljaja i prionio, a pri tom se kružilo s šljivom rakijom sa svih strana. Pričali smo o pećini zv. Ledenica. Svi smo čuli priće kako se nekada iz iste uzimao led, tovario na konjima i prodavao. Kažu da ima dubinu do 50 metara, da kiši, da se nemože ući bez kabanice i da većim dijelom se mora pognuto ulaziti. Pećinu zv. Ledenica smo obećali drugi put posebno istražiti jer to je svakako nešto izazovno i atraktivno za svakog planinara.
Do Devečana smo sa sjeveroistoćne strane napravili mali polukrug prešavši cca 5 KM, a do samog dolaska iznad devečanske vode dočekao nas je pas Ive Marijanovića. Stao je na put digao glavu i zavrnuo rep, kažu da to pravi tornjak, a jest videli se to po njegovom samouvjerenom držanju i vladanju. Pomislio je ljudi su došli na moj teren ali kad su ovakav podvig napravili neka ih! Šteta što nezna govoriti, da saznamo jesmo li u pravu. Naravo sreli smo se sa Ivom M. dok smo točili svoje prazne čututrice na dvečanskoj vodi. Na domu Devečani smo popili po jedno pivo, tu nam je stari Zijo iznio vani dok smo se odmarali zatekavši Antešu, Vljatu i Ivu Vidovića gdje sjede došavši iz pravca Galice. Ostala nam je još dionica Devečani-Galica. Brzo smo se spustili i došl do konačnog odredišta, do našeg Planinarskog doma na Galici. Zateki smo roštilj i one koji su nas čekali, Mića, fra Velimir, Miraš, Vajta, Marko i mnogi drugi. Tu smo pojeli i popili a nakon dva sata počeli smo se razilaziti. Većna ih je otišla autima kući, dok je Marinko M., njegov sin Vedran, Niko M. i njegova kći Nikolina, Boto i moja malenkost sišli pješke niz Paklarske stijene i spustili se u Babiće, taj ponosni zaseok Paklarski u sami sumrak. I na kraju jedino što nisam spomenuo a to je, da smo prešli oko 33 KM, a najinteresantnije je da su Vedran 10, i Nikolina 9, prešli s nama čitavu maršutu. Oni su naši najspremniji planinari.


Toliko o ovome, pozdrav svima na planinarski naćin ....



Kad se procita ovako lijepi tekst koji je napisao Mijo Valjan,i pogleda ove prelijepe fotke koje nam je poslao Vedran Marjanovic covjek ima osjecaj da je i sam bio ucesnikom planinarenja.
Hvala Mijo
Hvala Vedrane.