Spasiteljica
U mom svijetu maštam da ću jednoga dana
postati junakinja koja će spasiti svijet kao Superman.
Od čega?
Od patnje, neimaštine, problema, bolesti, neznanja...
Zašto?
Da bih bila dovoljno dobra, vrijedna ovog života.
Moram sebi dokazati da sam uspjela!
Netko me uvjerio da imam previše potreba
i da ne trebam sve zadovoljiti
pa sam odlučila da mi je onda važnije
uopće ne zadovoljavati svoje potrebe
i biti u otporu prema svojim i tuđim željama.
Inat je fantastičan instrument,
volim ga jako.
Pomogao mi je da se potpuno zatvorim, zaštitim
i da ne primam sve blagodati ove realnosti.
Zašto bih cijeli život trenirala košarku,
ako želim probati i atletiku, plivanje, odbojku?
Zašto samo klarinet,
ako može biti i gitara, klavir, saksofon?
Zašto bi me roditelji trebali ograničiti na nešto
samo zato što su mi kupili opremu ili instrument?
Pa ne želim postati profesionalac!
Želim sve isprobati!
A ako ne mogu sve, onda neću ništa!
Nezadovoljna, nesretna i nemotivirana...zatvorena i prazna.
Ne osjećam svoju vrijednost pa je moram zaslužiti kroz ego.
Dokazati svijetu da sam netko i nešto,
pomaganjem, spašavanjem, pametovanjem...
Eej, vidite mene! Ja sam vas spasila!
Eej, vidite mene! S mojim diplomama i certifikatima!
Eej, to sam Ja, Spasiteljica koja traži svog Spasitelja
jer je odustala od Sebe, od svojih osjećaja, od punine života.
Sada mi treba puno snage i upornosti
da vratim sve ono što si nisam dozvolila
i kako bi samu sebe spasila.
Oznake: spasiteljica, potrebe, želje, Osjećaji
15.04.2018. u 14:23 | 2 Komentara | Print | # | ^Šta ja zapravo želim?
Imam osjećaj da čega god se uhvatim, pokrenem se,
da nije to to.
Puno znanja, sposobnosti, iskustva...
A šta s tim?
Ići u novo? Koristiti poznato?
Ne znam.
Očaj me hvata, tu su i neke godine.
Vrtim li se u krug ili je sve to dio smislene životne priče?
Jesam li mogla skratiti ili olakšati put?
Možda da jednostavno prihvatim svoj nedefinirani život?
Život kopipejst prošlih života?
Netko bi rekao promašeni život ili
izgubljeno vrijeme bez stvaranja.
Šta sam sve mogla, a nisam... a možda nisam ni trebala.
Možda je bilo dovoljno samo osvještavati.
Sadašnji trenutak, tu je spas, tu kreiram svoju budućnost,
a ne iz prošlosti, iz navika, poznatog.
Šta da kreiram? Šta zapravo želim?
Nedostaje mi osjećaj, ta životna radost, taj impuls,
ta strast koja gura dalje.
Šta god pokrenem, postane dosadno i bezveze,
tu nema zahvalnosti.
Možda sam odabrala prezahtjevnu inkarnaciju,
pa ja to ipak ne mogu odraditi kako sam si to zamislila?
A da krenem u novu inkarnaciju?
S jednostavnijim egom, jačom dušom?
Ma dat ću sve od sebe da uspijem staviti dušu u prvi plan,
da je mogu osjetiti, čuti, dopustiti joj da stvara,
svladati ego u svakom trenutku aktivacije.
Duša želi da pišem jer je tada aktivna,
u svom elementu i bez utjecaja, slobodna, u istini.
Odlučila sam... pišem... jer to želim...
Oznake: kreiranje, životna radost, osvještavanje
13.04.2018. u 18:17 | 8 Komentara | Print | # | ^
