srijeda, 12.08.2009.

SVETI MAKSIMILIJAN KOLBE: Ne postoji ni jedan herojski čin što ga ne možemo ostvariti uz pomoć Bezgrešne! Ljubimo Boga njezinim srcem! U tome je sva tajna.

Maksimilijan Kolbe je roden 7. sijecnja 1894. u Zdunska-Wola u Poljskoj kao sin pobožnih roditelja Julija Kolbea i Marije Dabrowska. Zdunska-Wola je mjestance u blizini industrijskoga grada Lodza, u središnjoj Poljskoj. Na krštenju je dobio ime Rajmund. Majka ga je opisala kao "živa djecaka, okretna i pomalo nestašna", ali medu njezinom djecom "kao najposlušnijeg i najponiznijeg". Jednog mu je dana zbog neke laži majka rekla ove rijeci: "Djecace moj, ako se ne promijeniš, ne znam što ce jednog dana biti od tebe!" Te su ga majcine rijeci tako potresle da je smjesta odjurio u obližnju crkvu te se pred Gospinim likom isplakao. Tada je doživio jedno misticno iskustvo u kojem mu je nebeska Majka pružila dvije krune: bijelu i crvenu, pozvavši ga da jednu odabere. Mali je desetgodišnjak odabrao obadvije. One su nekom prorockom znakovitošcu oznacivale njegovu buducnost: svetost i muceništvo. Kad mu je bilo 13 godina, pristupio je manjoj braci konventualcima. Dobio je redovnicko ime Maksimilijan. Klasicne je nauke dovršio u njihovu samostanu u Lavovu. Godinu dana nakon polaganja zavjeta poslan je u Rim na Medunarodni serafski kolegij. Filozofiju je slušao na Gregorijani te g. 1915. ondje i doktorirao, dok je teologiju slušao na Papinskom fakultetu sv. Bonaventure, postigavši takoder doktorat iz nje. Bio je zareden za svecenika 28. travnja 1918., a vec sljedeci dan služio je svoju mladu misu u crkvi S. Andrea delle Frate, na oltaru Djevice od cuda. Mladi se Kolbe tada odmah dao na konkretnu akciju. Osnovao je 16. listopada 1917. uvecer Vojsku Marije Bezgrješne, u koju se kao prvi clanovi uclaniše šestorica njegove subrace studenata, sa znanjem i odobrenjem njihova poglavara o. Stjepana Ignudija. Svrha je Vojske "raditi na obracenju grješnika, krivovjeraca, raskolnika, nevjernika itd., a osobito slobodnih zidara, zatim vlastito posvecenje clanova i svih drugih pod zaštitom BDM Bezgrješne i Posrednice milosti". Vojska je Bezgrješne dobila konacno crkveno odobrenje u sijecnju 1922., kad se Maksimilijan vec nalazio u svojoj domovini Poljskoj. Vrativši se g. 1919. po završenim naukama u Poljsku, Maksimilijan se svim silama dao na širenje Vojske Bezgrješne, želeci je proširiti po cijelome svijetu. Njegov je pothvat - kako to lijepo rece kardinal Piazza - "imao čar romana i razmjere cuda". Svetac je po cijelome svijetu želio osnivati "gradove Bezgrješne", u kojima ce se nalaziti redovnici-konventualci, dobro organizirani, provideni tiskarom, koja ce knjigama i casopisima pomoci ostvarivanje velikoga apostolskoga programa. Zalaganju oca Kolbea duguje se Niepokalanow - koji je osnovao u studenome g. 1927. Taj se Gospin grad nalazi 40 km udaljen od Varšave, povezan s njome željeznickom prugom. Kraj sve te silne djelatnosti Kolbe je bio duboko uvjeren da se napredak Niepokalanowa ne može mjeriti po njegovim djelima, vec po vjerno proživljavanoj duhovnosti pred ocima Imakulate. Zato je svojoj subraci i suradnicima govorio: "Tražim da budete sveti. Svetost nije luksuz, vec najjednostavnija dužnost. I nije teška… [to više budemo sveti, to ce uspješniji biti i naš apostolat. On mora biti iz obilja naše punine." Grad Bezgrješne o. Kolbe je osnovao i u Nagasakiju, u Japanu. Onamo je došao u travnju 1930. Grad se Bezgrješne na japanskom zove Mugenzai No Sono. Kad se Kolbe s cetiri subrata iskrcao u Nagasakiju, krenuli se prema mjesnoj katedrali. Došavši u dvorište nasuprot katedrale, nadoše ondje kip Bezgrješne. Izgledalo im je kao da ih ona ocekuje. Otac Kolbe je uskliknuo: "Ako smo našli nju, sve ce biti dobro." Tada je na celu Crkve stajao Pio XI., koji je silno razbudio misijsku svijest, dobivši castan naslov "papa misijâ" ili "misijski papa". U taj pijevski misijski pokret htio se sada u Japanu ukljuciti i otac Kolbe. Svojim je suradnicima rekao: "Mi vojnici Bezgrješne moramo imati svoje misije. U njima ce biti mnogo poteškoca, no mi se uzdamo u Nju. Ona ce nam za tu svrhu poslati mnogo zvanja." Tek što su došli u Japan, o. Kolbe i njegovi suradnici osjetiše blagoslov Bezgrješne. Neki im je bogati Japanac poklonio kompletnu modernu tiskaru i novac za smještaj. Stvar upravo nevjerojatna. Sveti Maksimilijan se g. 1936. definitivno vratio iz Japana u Niepokalanow u Poljsku te radio na što boljoj nutarnoj i vanjskoj organizaciji prvoga grada Bezgrješne. Nijemci su 1. rujna 1939. umarširali u Poljsku s jedne, a Sovjeti s druge strane. Zemlju stigoše teški dani i godine. Vec 19. rujna 1939. Kolbe se našao u preventivnom logoru u Amlitzu, na poljsko-njemackoj granici. Pušten na slobodu mogao se baš na blagdan Bezgrješne iste godine vratiti u svoj Niepokalanow. No vec je 17. veljace 1941. opet bio uhicen i odveden u zloglasni zatvor Pawiak u Varšavi. Ostavio je nedovršenu teološko-asketsku raspravu o Bezgrješnom zacecu. Iz Pawiaka je 28. svibnja iste godine odveden u koncentracijski logor Auschwitz. Dok se još nalazio u Pawiaku, obucen u svoj redovnicki franjevacki habit, opasan krunicom, pristupio mu je jedan od zapovjednika zatvora, uhvatio za raspelo na krunici, postavivši mu pitanje: "Vjeruješ li u to?" - O. Kolbe je hrabro odgovorio: "Da, vjerujem!" - a divljak ga je cušnuo. Taj se prizor triput ponovio, a Kristov je mucenik svaki put hrabro posvjedocio svoju vjeru u raspetoga Krista. Došavši u Auschwitz, bio je lišen svoga redovnickoga, a obucen u logoraško odijelo, postavši jednostavno broj 16.670, s ostalim svecenicima opredijeljen za 17. blok prisilnih radnika. Bio je izložen strašnim šikanacijama koje podnese herojski strpljivo sa smiješkom na usnama. Kad mu je jednom natovarenu teretom neki logoraš htio priteci u pomoc i malo olakšati breme, o. Kolbe mu je rekao: "Nemojte se izlagati i primiti zbog mene batine, meni pomaže Bezgrješna pa cu svoj teret nositi sam." Jednom je drugom zgodom izjavio: "Za Isusa Krista spreman sam trpjeti još i više. Sa mnom je Bezgrješna, ona mi pomaže." Jednom je Poljaku logorašu u bloku u kojem se nalazio i sveti Maksimilijan uspjelo pobjeci. Za osvetu osudeno je 10 drugih logoraša na strašnu smrt u bunkeru gladi. Jedan je od njih bio poljski podcasnik Franjo Gajowniczek, otac obitelji. Taj je zavapio: "Jadna moja ženo, jadna moja djeco!" Iz redova postrojenih logoraša pred zapovjednika je izišao o. Kolbe i ponudio se u zamjenu mjesto nesretnoga oca obitelji. Zapovjednik ga je upitao: "Tko si ti?" - Odgovor je glasio: "Katolicki svecenik!" - Zamjena je prihvacena i o. Kolbe, mucenik vjere i ljubavi prema bližnjemu, pošao je s osudenima u bunker gladi. Maksimilijana Kolbea proglasio je svetim 10. listopada 1982. papa Ivan Pavao II.

- 15:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.