petak, 07.08.2009.

Sveti Dominik Guzman

Sveti Dominik Guzman rođen je 1171. godine u Caleruegi, u Kastiji, u vrijeme kada su Arapi držali pod svojom upravom više od trećine Pirinejskog poluotoka. Bl. Jordan Saski nam pripovijeda da je njegova majka prije nego ga je začela imala viđenje “da u svom krilu nosi psa koji u gubici nosi plamteću zublju, a zatim, izlazeći iz majčine utrobe, činilo se da će zapaliti sav svijet. Time se predviđalo da će dijete što će ga začeti biti znamenit propovjednik, lajanjem svete pouke probuditi duše u grijesima zaspale, te će po cijelom svijetu rasuti oganj što ga je Gospodin Isus došao donijeti na zemlju.” Kada mu je bilo pet godina, njegovi roditelji, Srećko i bl. Ivanica od Aze, povjerili su ga njegovom ujaku svećeniku na odgoj, no prije toga, njegova je majka imala još jedno viđenje u kojem ga je vidjela da “ima mjesec na čelu, što je jamačno predoznačavalo da će on biti svjetlo narodima”. Dominik je sa svojim ujakom ostao do četrnaeste godine kada odlazi na katedralnu školu u Palenciji gdje kroz narednih desetak godina proučava filozofiju i teologiju. Već tada se očituje njegova velika ljubav prema siromasima, jer je, u vrijeme kada je zavladala velika glad, prodavao svoje skupocjene i vrijedne knjige kako bi nahranio gladni puk kazavši pri tom kako nije mogao učiti iz mrtvih koža dok oko njega živi ljudi umiru od gladi. Mnogi ljudi su, potaknuti ovim njegovim primjerom, pokušali slijediti ga ili barem davati veću milostinju. Glas o njegovoj dobroti i velikodušnosti ubrzo je dopro i do biskupa Osme, Diega, koji je bio prior Zbora regularnih kanonika u Osmi. Dominik je i sam postao članom toga Zbora te njegov potprior. Dominik je također gorljivo radio na obraćenju duša, a jedan od Dominikovih i Diegovih najuspješnijih pothvata bilo je obraćenje skupine žena albigenške sljedbe. Nakon što ih je preobratio, sv. Dominik je za njih u Prouilleu osnovao samostan i to je postao prvi samostan Drugoga dominikanskog reda, ali ujedno i prvi samostan Dominikanskog reda uopće. Dominik je bio njihov zakonodavac, otac i duhovni vođa i to po odobrenju biskupa Diega. Nakon Diegove smrti, Dominik je sam nastavio propovijedati i tako se nekoliko godina borio protiv krivovjeraca sve više i više uviđajući potrebu da osnuje prosjački red koji će se propovijedanjem boriti protiv krivovjeraca. Dominik je ozbiljno razmatrao to pitanje i 1215. godine bio je spreman za osnivanje Reda. Tada ih je tuluški biskup sabrao u bratstvo propovjednika za svoju biskupiju. Odmah i prva braća polažu zavjete, a prvi od njih bio je Petar Seila, ugledni Tulužanin. Petar je darovao novoosnovanom Redu i neke kuće koje je posjedovao, a u najvećoj od njih je nastao prvi samostan u kojeg je sv. Dominik uselio sa svojom braćom. Red propovjednika je iz dana u dan napredovao i povećavao se, a njegov utemeljitelj je razaslao svoje duhovne sinove po najboljim ondašnjim sveučilištima kako bi proučavali ponajprije Sveto pismo i tako se bolje pripremili za borbu protiv heretika, koji su veoma dobro poznavali Sveto pismo pa im se stoga narod olako priklanjao. Tako je proučavanje istine postao jedan od glavnih zadataka novoosnovanog Reda, a riječ veritas postala je geslom Reda propovjednika. Habit kojega su onda i kojega i danas nose dominikanci sastavljen je od široke bijele haljine s kukuljicom te kapucom također bijele boje, a preko toga oblače i crni ogrtač. To je u vrijeme sv. Dominika bila odjeća koju su nosili španjolski seljaci. Bl. Rajmund iz Kapue o dominikanskoj odjeći u Životu sv. Katarine Sijenske kaže da “bjelina ima biti odraz nedužnosti, a crnina skromnosti”. Također kaže i slijedeće o crno – bijeloj odjeći Reda propovjednika: “Muževi i žene, članovi udruženja, bez obzira kakva su kroja bila njihova odijela i haljine, morali su imati oznake crno bijele boje. To je imao biti vanjski znak nevinosti i poniznosti.”

- 15:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.