subota, 04.04.2009.

CVJETNICA - NEDJELJA MUKE GOSPODNJE

Iz 50,4-7; Fil 2,6-11; Mk 11,1-10; 14,1-15,47 S Cvjetnom nedjeljom započinje Veliki tjedan, ulazimo u godišnju proslavu vazmenog otajstva. Današnja čitanja o poslušnom Sluzi Gospodnjem i etapama spasenjskog djela Krista Gospodina, a to će reći o njegovu pobjedonosnom ulasku u Jeruzalem, poniženju, muci i smrti na križu, uče nas dvije stvari. Ne možemo imati uskrslog Gospodina bez Mesije koji pati. Ne možemo biti njegovi učenici a da ne idemo njegovim putem trpljenja. Svijet nije naviknut vidjeti čovjeka kako daje život za druge, nego je više naviknut vidjeti ljude kako oduzimaju živote drugim ljudima i na različite načine. Čovječanstvo je priviknuto gledati ratove, ubojstva, mučenja, tlačenja, iskorištavanja. Ali u našem svijetu ima i dobrih ljudi, možda ne tako mnogo, koji su vrijedni te su u stanovitom smislu jezičac na vazi. Oni posvećuju čitav svoj život drugima, štoviše, riskiraju život i spremni su, grleći misterij božanske ljubavi koja ide preko križa, izgubiti ga za svoju braću. Vjera, utemeljena na Isusovim riječima, uči da tko izgubi svoj život radi njega i evanđelja, naći će ga (Mt 16,25; Mk 8,35; Lk 9,24). Što znači da je najsigurniji put savršenstva za čovjeka ponizna ljubav prema bližnjemu. Treba krenuti putem poniznosti ljubavi Sina Božjega te vršiti njegovu zapovijed ljubavi. Kršćanski život nisu samo vjerski obredi, nego sudjelovanje u patnjama Kristovim u životu čovjeka koji je u stisci i koji me zovu da mu budem bližnji. Stvarajući prvi cjelovit izvještaj o Isusu, Marko duž čitavog Evanđelja ističe njegovu pravu ljudskost, donosi svjedočanstvo o čovjeku Isusu. Poglavito je to naglašeno u izvještaju o Isusovoj muci i smrti: obuzima ga smrtni strah u Getsemaniju (14,34), umire vičući jakim glasom (15,34.37). Marko najprije priopćava što je Mesija proživljavao u svojoj duši u Getsemaniju. Prije nego će zapasti u strah i tjeskobu, odvaja se postupnu od učenika. Najprije od sviju, onda od trojice, najposlije ostaje posve sam. Okružen mrakom i smrtnim strahom, sam pred Ocem, moli, ali i Otac čini se šuti. Traži društvo učenika, ali oni spavaju. Krist je zaista žalostan i sam. Središte događanja u Getsemaniju je njegova žarka molitva upućena Ocu koja izražava neku vrstu njegova unutarnjeg razdiranja, unutarnje muke i drame. Unatoč svemu, on je svjestan svoje duboke prisnosti i neraskidive veze s Ocem, svijest koja ni u kušnji ne posustaje. Upravo tada pada na zemlju i moli: „Abba, Oče! Sve je tebi moguće. Otkloni ovaj kalež od mene!“. Ako je Bog Otac i može sve, zašto ne otkloni kušnju, zašto ne izbavi od pogibli? Ovo spontano pitanje svakog čovjeka je također pitanje čovjeka Isusa. No poslije molitve evo obnovljenog pouzdanja i predanja bez ustezanja: „Ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš!“. Pred nama je sada potpuno drugi, preporođeni Isus. Više nije u strahu i tjeskobi kao na početku, već Isus pun snage, vedrine i odlučnosti: „Još spavate i počivate?! Dosta je! Došao je čas! Evo, Sin Čovječji predaje se u ruke grešnika! Hajdemo! Evo izdajnik je moj sasvim blizu“. Otac nije spasio Sina od križa, ali mu je pomogao da na križu izdrži do kraja. Božja šutnja je drugi način govora. Događaji što slijede pripovijedaju ono što su ljudi učinili Mesiji. Sve se može sažeti u dvije riječi: „Evo Čovjeka!“ (Iv 19,5). Tim riječima rimski upravitelj Pilat pokazuje okupljenom svijetu i cijelom čovječanstvu ostavljenog od sviju, išibanog i izruganog Krista. Isti čas pojavljuje se na balkonu svemira okrvavljeno lice Sina Božjeg, uz zaglušujuće skandiranje okupljenih: „Razapni ga!“. Onda Pilat, „hoteći udovoljiti svjetini“, predade Isusa da ga razapnu. Koliko je izmučen „Kralj kraljeva“, sav se tetura i posrće noseći svoj križ na Golgotu, na mjesto gdje će se uskoro nebo sa zemljom zagrliti. „I dovedu Isusa na mjesto Golgotu... Tada ga razapnu“. Pred raspetim Isusom na križu opažamo dvije vrste vjere. S jedne strane vjera prolaznika, glavara svećeničkih i književnika koji traže da Mesija siđe s križa i učini koje čudo. S druge strane vjera stotnika koji otkriva Isusovo božanstvo upravo na križu: „Stotnik koji stajaše prema njemu, kad vidje da tako izdahnu, reče: Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!“. Što je stotnik vidio u Isusovoj samrtnoj borbi? Čudno, ali prema Marku pravi vjernik je poganski vojnik. Na križu se uistinu upoznaje tko je Isus i u kojem smislu je on Sin i Mesija. Rimski stotnik, vješt u smrti, u onoj je smrti vidio Boga. Vido ga je u smrti, ne u uskrsnuću. Tko prihvaća križ, pobjeđuje. Tko ga odbaci, izgubit će. Sa znakom križa smo započeli svoj život i put vjere, sa znakom križa nadamo se da ćemo završiti svoj zemaljski život. Neka sveti križ, znak otkupljenja, ljubavi i nade, bude naš raspoznajni znak, naša snaga i utjeha, usred mirnih i sretnih dana, usred kušnja i nevolja. Idimo čitava života za Kristom, da s njim uđemo u nebeski Jeruzalem. Stipe Jurič, OP

- 21:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.