nedjelja, 01.02.2009.

Prikazanje Isusovo u Hramu – Svijećnica

Simbolika svjetla trajno je prisutna u religioznom doživljaju i izričaju. Kroz simboliku svijetla i svijeće premošćivalo se svjetove, narav i nadnarav. Svijeća svijetleći nestaje i je to slika ljudskog života. Dok drugima svijetlimo nestajemo, ali i nanovo se rađamo. Stari je grčki mudrac tražio svijetlo 'po danu'. Svi ljudi traže životno svjetlo koje ne dolazi s jutrom ni kozmičkim suncem. Nama treba životnog svjetla, svjetla koje će nam osmisliti sadašnjost i budućnost. Čovjek je bio trajno u opasnosti da mu se ne podmetne "rog za svijeću", da mu se ne ponudi surogat umjesto istinskog Ideala i istinskog Svjetla. Svi smo mi tražitelji i nitko drugi za nas same ne može naći svjetlo. Zato postoji opasnost vlastitih pogrešaka koje oduzimaju ili umanjuju sreću i životni smisao. Isusovo prikazanje u hramu i njegovo nuđenje novog božanskog lica i nove ljudskosti cijelom svijetu istinsko je svijetlo i novi putokaz kako postati sretan i vječan. Zabrinutost današnje generacije za budućnost je normalna jer je postojala i u svim ranijim generacijama. Prikazanje u hramu imalo je značenje prosvjetljenja i Božjeg nastanjenja u ljudima. Prikazanju je bio cilj prosvjetljenje božanskim svjetlom. Poslije nego su Isusa kao svjetlo prepoznali Mudraci i pastiri, kao takvog prepoznaju ga i hramski ljudi i proroci. On postaje svjetlo svim ljudima i cijelo kozmosu. Optimizam je prisutan u 'starcima' koji u sebi imaju Duha (Simeon). Kad se čini da se mnoga svjetla gase, oni ne proklinju već se mole, drže baklju svoje duše i svijetle nadolazećim generacijama. To je starost koja je otvorena prema budućnosti, proročka starost. To je starost koja je smišljeno živjela svoju sadašnjost. Tek kad se svojoj djeci – svijetu, mlađoj generaciji pokaže životno svjetlo, tada umiranje nije umiranje niti nešto zastrašujuće, već novo rađanje. Tko je u životu vjerovao u ljubav i Božje svjetlo ne boji se smrti. Koliko li je danas 'Simeona' u Crkvi, u kršćanstvu, koji mole i vole, koji se nadaju i vjeruju u mlade generacije? Koliko danas starije generacije pale istinskog Svjetla ili ga gase? Druga lica koja nam govore o nama i Isusu jesu 'Ane'. Mnoge su Ane u svijetu (mnoge su majke), u Crkvi. Mnoge su plemenite bake. U ona vremena komunizma veliki Solženicin zahvalio je ruskim bakama što su u Rusiji spasile vjeru u Isusa Krista. One spašavaju povjerenje u druge, u Boga, u budućnost. Koliko li je 'Ana' pokazalo Svijetlo, Isusa, svjetskim umnicima i tražiteljima? To nitko ne zna, ali se mnogi dobro sjećaju onih vremena 'tajne vjere' kojoj su svijetlo palile starice. Kukanje nad 'novom generacijom' ništa ne doprinosi, dok skromnost i vjera u božansko prosvjetljenje donosi osmišljenje čovjeku i svemiru. Isus je prikazanjem već postao kozmički Krist, univerzalni Spasitelj, koji će svu vječnost rasvjetljavati put u budućnost. Skromni Marija, Simon i Ana pokazuju svjetlo svijetu, pokazuju smisao čovjekovom življenju: Ljubav Božja i ljudska osmišljavaju čovjekov život, u radosti i veselju, kao i u boli i žalosti. Ljubavlju se pobjeđuju sadašnje i buduće nedaće, jer ona spaja generacije, ljubav spaja narode i rase. Ljubav teče kao živa Božja rijeka kroz naše živote i svemirom. Prepoznajmo ju u sebi i drugima. Fr. Marijan Jurčević, o.p. preuzeto sa http://www.dominikanci.hr

- 09:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.