ponedjeljak, 06.10.2008.

BLAŽENA DJEVICA MARIJA OD KRUNICE

Današnji je Gospin blagdan uveden u Crkvu u zahvalu za veliku pobjedu kršćanske flote nad turskom u glasovitoj bitki kod Lepanta 7. listopada 1571. Pobjeda se pripisuje molitvi krunice na koju je pozvao cijelo kršćanstvo tadašnji papa sv. Pio V. Pobožnost krunice širili naročito duhovni sinovi sv. Dominika – dominikanci. Red je sv. Dominika krunicu tako usvojio da je smatra na osobit način svojom. Pavao VI. u pobudnici Marialis cultus izričito spominje »sinove sv. Dominika koji po tradiciji imaju dužnost da čuvaju i promiču tu tako spasonosnu pobožnost« (br. 43). To ništa ne smeta da ta lijepa molitva bude i sveopća, duhovna baština sviju nas. Nju je preporučila i sama Gospa u svojim ukazanjima u Lurdu i Fatimi. Blagdan Gospe od Krunice krasna je prilika da se osvježimo i obnovimo u svojoj ljubavi prema krunici. Tome neka pripomognu, osim poticaja Pavla VI. i Ivana Pavla II. i ove misli dugogodišnjeg dominikanskog generala, oca MartinaStanislava Gilleta. On u jednom svom članku o krunici ovako piše: »Nije rijetkost vidjeti katolike koji pobožnost krunice smatraju kao nešto za djecu, nešto što jedino može pomagati sentimentalnoj i otrcanoj pobožnosti nekih žena, a što ni u kojem slučaju nije vrijedno da prakticiraju zreli ljudi… Pa ipak, ako nađemo vremena te prebiremo 15 desetki naše krunice razmišljajući o velikim istinama naše vjere, slijedeći takoreći u korak tu veličanstvenu kršćansku epopeju; ako joj pokušamo izmjeriti domet, otkrivajući njezin sjaj, promatrajući joj sklad, tada više nećemo upadati u napast da krunicu držimo pobožnošću samo za djecu. O, krunica je bez sumnje pobožnost za djecu u tom smislu što se i samo dijete može njome služiti i iz nje izvući korist. To je baš ono divno u sredstvima što nam ih Bog stavlja na raspolaganje da dođemo do njega: sav ih svijet može upotrebljavati s plodom, nakon djeteta koje tek počinje govoriti pa sve do odraslih koji su u najvišem stupnju prožeti svojom umnošću. Bog je ni iz čega stvorio svijet prirode; on je isto tako za nas stvorio, za svakoga između nas, neusporedivo ljepši svijet vjere. ’Ništavilo’ na početku stvari, gle znaka Božje radionice, nepobitnog znaka njegove svemogućnosti. Kad se to shvati, onda postaje moguće moliti i krunicu razmatrajući otajstva; tada se poseglo za pravom metodom. Ta se metoda sastoji ponajprije u tome da ponizno uđemo u Božju školu, slušajući njegov glas kako, dok usne šapuću Očenaše i Zdravomarije, govori u našoj nutrini. Jednom riječju: u njegovoj prisutnosti valja biti posve malo dijete koje ništa ne zna. I neka nas to nipošto ne zbunjuje jer, kad se radi o spoznaji Boga, onda ljudska mudrost mnogo ne vrijedi; najmudriji će tu uvijek biti oni koji počinju s abecedom. Sam Bog je onaj koji poput sjajnog sunca zrači u nas svjetlost. Prihvativši takvo ponašanje, jedanput zauvijek valja dati vremena i našem srcu da se zračenjem tih božanskih istina zanese i zagrije te iz toga izvuče zaključak za praktičan život. Tada naš život neće biti bilo kakav; neće se upuštati u avanturu da ide kudgod ga tjeraju vjetrovi mušica i strasti. Naprotiv, bit će to svijetao i plodan život jer će sav biti prožet vjerom i ljubavlju; bit će to stalna živa krunica, a kojoj će najponizniji čini naših dana pridonositi da oblikuje svoje desetke. Nadasve pak ne smijemo dopustiti da nas u tome nastojanju slome početne nejasnoće i poteškoće. Svijet vjere je tako stvoren da do njega vodi tunel. Bez toga je nemoguće u nj prodrijeti, osjetiti ga i njime se zagrijati. Jedno vrijeme valja ići pipajući kroz mrak, ponizno pružajući ruku k Bogu koji nas zove, da ne bismo posrtali; orijentirajući se prema zvuku njegova glasa da ne bismo zalutali, najedanput će nam se otvoriti svjetlo što ga Bog daje onima poniznim tražiteljima. Tražimo, dakle, i naći ćemo; kucajmo, i otvorit će nam se.«

- 16:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.