srijeda, 17.09.2008.

Rane svetog Franje

Od početka svog obraćenja pa sve do svog preseljenja Kristu, koga je ljubio cijelim svojim srcem, neprestano je na nj mislio u svom srcu, ustima mu je izricao hvale i slavio ga plodonosnim djelima. Tako je žarko i srdačno ljubio Boga da bi se onda, kad bi čuo da se spominje njegovo ime, iznutra sav raznježio a izvana bi ga se čulo gdje govori kako bi trebalo da se na spomen Gospodinova imena poklone nebo i zemlja. Sam je Gospodin htio pokazati cijelome svijetu gorljivost njegove ljubavi i neprestano sjećanje na Kristovu muku, što ga je nosio u svom srcu. Po posebnoj ga je povlastici i čudesnom daru već za života divno ukrasio. Kad se, naime, po plamu serafskih želja uzdizao u Boga i u njega se, koji je iz neizrecive ljubavi htio biti razapet, preoblikovao po suosjećajnoj slatkoći, jednoga jutra oko blagdana Uzvišenja sv. Križa, dok je molio na proplanku gore koja se zove La Verna, a bilo je to dvije godine prije njegova preminuća, ukazao mu se Seraf koji imađaše šest krila, a među krilima je imao obličje vrlo lijepa čovjeka koji bijaše razapet. Ruke i noge je imao ispružene u obliku križa i vrlo se jasno pokazivalo lice Gospodina Isusa. Dvama krilima je prekrivao glavu, a dvama ostalo tijelo sve do nogu, a dva su bila raširena za let. Kad je to viđenje iščezlo, u njegovoj je duši ostao žar čudesne ljubavi, a na njegovu su se tijelu pokazale utisnute rane Gospodina Isusa Krista. Čovjek je Božji, koliko je mogao, to sakrivao sve do smrti. Nije htio objaviti Gospodinovu tajnu, premda to nije mogao posve sakriti, a da ne bi bilo očitovano barem njegovim najpovjerljivijim drugovima. No, nakon njegova blaženog preminuća su sva nazočna braća, a i mnogi svjetovnjaci, jasno vidjeli njegovo tijelo urešeno Kristovim ranama. Promatrali su na njegovim rukama i nogama ne samo ubode čavala, nego i same čavle sačinjene od njegova tijela i s istim tijelom srasle, a imali su boju željeza. Desni mu je bok bio kao kopljem proboden. Rana bijaše prevučena pravom pravcatom brazgotinom. Dok još bijaše živ, ta je rana često iz sebe puštala svetu krv. Nepobitna istinitost tih rana se nije samo za njegova života i smrti vidom i doticanjem mogla ustanoviti, nego se i nakon njegove smrti po mnogim čudesima očitovala u različitim krajevima svijeta. Gospodin je tu istinu još jasnije očitovao. Po tim su čudesima mnogi koji su o čovjeku Božjem imali neispravno mišljenje i koj i su sumnj ali u istinitost njegovih rana došli do tolike sigurnosti vjere da su o.ni isti, koji su ga prije opadali, po djelovanju Božje dobrote i po snazi istine, postali njegovi hvalitelji i najvjerniji propovjednici. (Legenda trojice drugova)

- 07:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.