četvrtak, 11.09.2008.

ČASOSLOV

POVIJEST ČASOSLOVA “Časoslov je onaj poseban oblik molitve što ga je stvorila i ozakonila Crkva, da njime zajednica Bogu iskazuje dužno štovanje posvećujući pojedine sate dana, na korist svih ljudi.” Najvažnija oznaka časoslova je njegova podjela na sate dana. Tu je podjelu kršćanstvo naslijedilo od židovstva. Židovska je molitva časova bila vezana uz žrtveni kult u hramu. Tu su se prinosile jutarnje i večernje žrtve te se molila jutarnja molitva, molitva u sat popodnevne žrtve i večernja molitva. A i osobna molitva Židova bila je razdijeljena na različite sate dana. Redovita je bila molitva Šemŕ Israel. Prema jednoj tradiciji molila se tri puta dnevno: večerom, jutrom i o podne; a prema drugoj dva puta: kod lijeganja i ustajanja. I sâm je Isus, kao pripadnik židovskog naroda, prihvatio njihov sustav dnevne molitve. Iz Evanđelja saznajemo da je molio rano ujutro i uvečer, a u prispodobi o farizeju i cariniku govorio je o popodnevnoj molitvi. No, Isus je znao moliti i cijele noći i usred dnevnog posla. Tako je njegova molitva prelazila okvire židovske molitve. No ona je prelazila te okvire i sadržajno. Isus je Boga nazivao Ocem te je i svoje učenike naučio moliti Očenaš. Prva je Crkva u molitvi slijedila Krista te je obdržavala molitvene sate kao i on. U Didahé se spominje da se Očenaš molio tri puta dnevno. I Crkva je, slijedeći Krista, prelazila okvire židovske molitve, kako vremenski, tako i sadržajno. O tome nam svjedoče Djela apostolska. Crkva u 3. i 4. st. poznavala je 7 časova privatne molitve: ujutro i uvečer, o trećoj, šestoj i devetoj uri, o ponoći i prije pjeva pijetlova; te 2 molitvena skupa zajednice: jutarnji i večernji. O tome govori Hipolit u svojoj Traditio apostolica. U vrijeme progona liturgijska slavlja kršćanske zajednice pod vodstvom pastira nisu bila redovita, iako su prema tome težila. Sastojala su se od pjesama, himana i psalama, od čitanja Starog i Novog zavjeta , od pisama drugih kršćanskih zajednica i Acta martyrum, od homilije predstojnika, prošnji s Gospodnjom molitvom i završne molitve. Poslije Konstantinovog mira ti su sastanci postali redoviti. Sâm se pak časoslov razvio u dva oblika: kao crkveni ili katedralni i kao monaški. Crkveni ili katedralni časoslov molio se u župnim i katedralnim zajednicama, a sastojao se od izabranog himna odnosno psalma, izabranog čitanja Svetog pisma, molbenice, molitve Gospodnje i završne molitve. Bitna mu je oznaka bila prilagođenost sudjelovanju vjernika. Monaški se časoslov molio u monaškim zajednicama i temeljio se na psalmima. Razvio se iz molitve pustinjaka koji su svaki dan molili cijeli Psaltir. Broj psalama koji se dnevno molio postepeno se smanjivao. Monasi su psalme i čitanja Svetog pisma uzimali po redu (lectio continua) za razliku od crkvenog časoslova gdje su bili izabrani prikladni psalmi i čitanja. Iako je oblik časoslova bio različit kod različitih monaških zajednica, većina ih je, uz jutarnju i večernju molitvu, imala noćnu molitvu, primu, terciju, sekstu i nonu te povečerje. Taj je časoslov bio svečan. U vrijeme sv. Jeronima u rimskim su crkvama bile dvije redovite molitve: jutarnja i večernja, no postojale su također i molitve o trećem, šestom i devetom času te noćna molitva. To doba karakteriziraju i vigilije uoči godišnjice smrti nekog mučenika, ali i nedjeljne i svagdanje vigilije. Sv. Benedikt je rimskom časoslovu koji je zatekao dao konačan oblik. Učinio je to u svojoj Regula monasteriorum oko 530. godine. Taj je časoslov obuhvaćao noćno bdjenje, jutarnju, tri dnevna časa, večernju i povečerje. Psaltir se protezao na cijelu sedmicu. U tom su časoslovu bili ujedinjeni elementi crkvenog i monaškog časoslova. Posebno lijepim činilo ga je pjevanje. U 11. st., u vrijeme Grgura VII, Rimski je časoslov postao jedinstven za cijeli Zapad. No pod utjecajem crkvene reforme u 11. i 12. st. koja je naglasila primat pape, zanimanje je pobudio i Časoslov rimske kurije. Novonastali franjevački red prilagodio ga je svojim potrebama saževši sve u jednu knjižicu koja je dobila naziv Breviarium. Bio je pogodan za zasebno recitiranje te se brzo proširio Europom. Tijekom daljnje povijesti slijedile su nove reforme. U vrijeme humanizma nastojalo se ispraviti latinski jezik u časoslovu. Nakon Tridentskog sabora izišao je Breviarium sv. Pija V. 1568. godine. I neki potridentski pape zahvaćali su manjim dijelom u časoslov. 20. st. donijelo je još dvije reforme: sv. Pija X. te Pija XII. i Ivana XXIII. Pio X. je skratio i pojednostavio časoslov te je dao veću važnost temporalu. Na zatjev Pija XII. napravljen je nov prijevod psalama te je nastavljena reforma časoslova sv. Pija X. Ivan XXIII. je modificirao kalendar i neke detalje u časoslovu. LITURGIJA ČASOSLOVA Sâm je časoslov sastavljen od psalama, dijelova koji pomažu boljem moljenju psalama, hvalospjeva, čitanja, otpjeva, redaka, himana, molitava zagovora i završnih molitava. U liturgiji časova svoje mjesto ima i sveta šutnja kao i neki izvanjski znakovi. Psalmi su bitan dio časoslova. To su “pjesme, određene prije svega za pjevanje uz glazbala te su svojim sadržajem više usmjereni srcu i osjećajima čovjeka nego njegovu razumu”. U njima su izražena različita čovjekova raspoloženja: od boli i bijede do nade, pouzdanja i vjere u Boga i njegovo otkupiteljsko djelovanje. Psalmi se međusobno razlikuju po literarnoj vrsti. Tako postoje: himni ili psalmi hvale, psalmi Jahve – Kralja, hodočasnički psalmi, kraljevski psalmi, psalmi pojedinačne molitve, psalmi pouzdanja, psalmi nacionalne molitve, psalmi zahvale, mudrosni psalmi i povijesni psalmi. Dijelovi koji pomažu boljem moljenju psalama su naslovi psalama, “podnaslovi”, pretpjevi ili antifone te psalamske molitve. Naslov psalma uglavnom označava njegovu literarnu vrstu. “Podnaslov” je neka izreka iz Novog zavjeta ili Otaca koja upućuje na kristološki smisao psalma. Pretpjev ili antifona čini recitiranje psalama raznovrsnijim i ugodnijim. Antifonom se ističe najznačajniji redak psalma ili pak blagdansko značenje psalma. Psalamske molitve sažimaju sadržaj psalma, a mole se nakon pročitanog odnosno otpjevanog psalma i razmišljanja o njemu u šutnji. Hvalospjevi su “pjesničke molitve u Svetom pismu kao i psalmi ali izvan Psaltira”. 26 ih je iz Starog zavjeta, a 12 iz Novog. Oni su dodani psalmima u časoslovu kad je Psaltir protegnut na četiri tjedna. Čitanja u časoslovu su biblijska te otačko-teološka i hagiografska. Biblijskim čitanjima ostvaruje se Kristova prisutnost te prisutnost Crkve i crkvenog učiteljstva. U Službi čitanja biblijska su čitanja duga, a u ostalim su časovima kratka. Otačko-teološka čitanja predstavljaju tradiciju. To su komentari i razmatranja biblijskih čitanja kojima se rasvjetljava tematika liturgijskog vremena ili blagdana. U izboru tekstova otaca prednost je dana doktrinalnima tj. onima “koji razvijaju istine vjere i velike teme kršćanskoga života te mogu služiti kao hrana pobožnosti, meditaciji i propovijedanju”. Hagiogafska čitanja su tekstovi otaca ili crkvenih pisaca koji donose izvještaj o životu određenog sveca ili su to izvatci iz nekog spisa samog sveca. Otpjevi se nalaze u časoslovu nakon čitanja te pomažu njihovu učinkovitijem djelovanju. Otpjevi poslije biblijskih čitanja pobuđuju duhovni odjek u duši, osvjetljuju čitanje, povezuju Stari i Novi zavjet, čitanja pretvaraju u molitvu te svojom poetikom uljepšavaju slavljenje. Otpjevi poslije otačkih i hagiografskih čitanja više potiču slobodno razmatranje. Redci u časoslovu se dijele na uvodne, prijelazne i responzorijalne. Uvodnim redcima započinju pojedini časovi, prijelazni spajaju psalme i čitanja, a responzorijalni su odgovor na čitanja. Himni su vrlo stari element časoslova. Oni su lirsko-estetski i pjesnički te pučki element časoslova, a “izražavaju hvalu Bogu i Kristu u skladu s pojedinim časovima (razvoj danjeg svjetla), danima (opis stvaranja), liturgijskim vremenima i blagdanima”. Molitve zagovora su Molbenice i Prošnje. Molbenica se nalazi u sklopu Jutarnje te se odnosi na posvećenje dana. Prošnje se nalaze u Večernjoj i uključuju velike Pavlove nakane. Na kraju molitava zagovora moli se Gospodnja molitva. Završne molitve pojedinih časova su dvostruke. Dok zborne molitve mise kao završne molitve pojedinih časova “uspostavljaju vezu svagdanjeg ciklusa liturgije s njezinim godišnjim ciklusom u svetim vremenima i blagdanima”, molitve određene samo za časoslov “naglašuju značaj pojedinih časova molitve”. Završetci molitava mogu biti dugi (kod Službe čitanja, Jutarnje i Večernje) i kratki (kod ostalih časova). U molitvi časova svoje mjesto ima i sveta šutnja i to poslije psalma i njegova pretpjeva ili poslije čitanja. “Ona omogućuje odzvanjanje glasa Duha Svetoga u srcima, povezivanje osobne molitve s riječju Božjom i s javnim glasom Crkve.” Uz znak riječi postoje i drugi izvanjski znakovi časoslova: znak svjetla, znak zajednice, molitveni stavovi tijela te znak kađenja tamjanom. Liturgija časova je vezana uz razvoj dnevnog svjetla, kako vremenski, tako i simbolično. Zajednica molitelja označuje i ostvaruje Kristovu prisutnost. Stajanje, sjedenje i klečanje kao molitveni stavovi tijela također su vidljivi znakovi zajedničke molitve. Kađenje tamjanom vrši se uz pjevanje evanđeoskog hvalospjeva u Jutarnoj i Večernjoj i znak je molitava svetih (usp. Otk 8,3-5). OBVEZA ČASOSLOVA Obveza sudjelovanja u molitvi časoslova postojala je od samih početaka. No, subjekti na koje se odnosila i njezin smisao mijenjali su se tijekom povijesti. Od 1. do 5. stoljeća. U rano doba kršćanstva molitveni neuharistijski sastanci nisu bili redoviti. Održavali su se prema mogućnostima. No sudjelovanje na njima smatrano je teškom obvezom te se na njihovo propuštanje gledalo kao na prvi korak apostazije. U Crkvi u Jeruzalemu na prijelazu 4. u 5. st. bili su redoviti nedjeljni i svakodnevni sastanci koji su okupljali monahe, ali i narod i kler. Laičko monaštvo u Egiptu imalo je svoju posebnu službu molitve. U Bazilijevu pravilu stoji da monasi koji ne mogu doći na zajedničku molitvu, moraju moliti sami. Od 6. do 10.stoljeća. Sv. Benedikt, za kojeg je časoslov “Opus Dei”, smatra ga najvažnijom dužnošću redovnika te “određuje kazne za kašnjenje na molitvu i propis da tko ne može sudjelovati u zajedničkoj molitvi, mora moliti tamo gdje se nađe”. Zbog decentralizacije klera mijenja se i obveza moljenja časoslova. Klerici moraju slaviti samo one časove koji se mole u crkvi uz koju su vezani. Karolinška obnova je vratila obvezu slavljenja svih časova. Od 11. do 16. stoljeća. U “officium canonicum” moraju sudjelovati svi klerici dodijeljeni nekoj crkvi. Monaški pak oficij u 11. st. dopušta pojedinačno slavljenje časoslova. U to se vrijeme počela naglašati vrijednost časoslova u sebi. Uz zajedničko slavljenje sve se više prakticiralo i ozakonjivalo i privatno. Tome je pridonijelo i širenje franjevačkog reda te razvoj sveučilišta na kojima su klerici studirali. U 13. st. javilo se mišljenje da klerik i redovnik koji propuštaju časoslov čine težak grijeh. Potridentsko vrijeme. Pio V. je inzistirao na obvezi moljenja časoslova, no nije odredio i način te obveze. Novi pak redovi, prvenstveno isusovci, nisu smatrali zajedničko slavljenje časoslova bitnim dijelom redovničkog života. Na pojedinačno moljenje časoslova utjecalo je i raspršivanje biskupijskog klera po župama i školama. Opća uredba Rimskog časoslova iz 1970. godine. Ova Uredba preporučuje zajedničko slavljenje koje se ostvaruje slavljem mjesne Crkve s biskupom na čelu, ali i slavljem župa i drugih grupa vjernika. Briga za slavlje pripada klericima i nositeljima poslanja u Crkvi. Prednjačiti u molitvi časoslova trebaju zajednice kanonika te zajednice redovnika i redovnica. No slavljenje se preporuča i laičkim društvima i katoličkim obiteljima. Slavljenje časoslova je, naime, obveza cijele Crkve. Obveza časoslova izdiferencirana je s obzirom na subjekte molitve kao i s obzirom na pojedine časove. Tako su “posvećeni službenici” (biskupi, prezbiteri, đakoni, katedralni i kolegijalni kaptoli te redovničke zajednice) na poseban način obvezani redovito slaviti liturgiju časova i to u ime Crkve kao njezini predstavnici. Za Jutarnju i Večernju stoji “neka ih ne propuštaju osim iz teškog razloga”, za Službu čitanja – “neka je vjerno obavljaju”, a za Srednji čas i Povečerje – “neka im bude na srcu”. Obvezuje li ovakva formulacija za Jutarnju i Večernju pod prijetnjom teškoga grijeha, nije sigurno, no “nedvojbeno je ipak to da potpuno odbacivanje časoslova i skrajnja nemarnost u njegovu slavljenju očituje ružan manjak ljubavi prema Kristu i Crkvi” Riječ je, dakle, o liturgijskoj molitvi koja je razdijeljena na pojedine časove dana da bi se tako nastavila Kristova molitva i ostvarila njegova zapovijed o neprestanoj molitvi. Časoslov se uistinu nastavljala od samih početaka Crkve sve do naših dana. Pri tom se, naravno, više ili manje mijenjao njegov oblik i sadržaj kao i sâm naziv. No, u njemu su uvijek bile prisutne trojstvena, eklezijalna i spasenjska dimenzija kao i povezanost s Euharistijom – vrhovnom hvalom. Stoga su svi vjernici kao udovi Kristova Mističnog tijela pozvani da se uključe u slavljenje časoslova, svatko, naravno, prema svom mjestu i položaju. Onima pak koji su na poseban način obvezani na njegovo slavljenje, to bi trebala biti posebna čast i “draga dužnost”.

- 12:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.