|
Mora da sam zbilja idiot i potpuno lišena svih društvenih vještina toliko nužnih za plivanje u ovom okrutnom, okrutnom svijetu.
Jer netko tko može toliko vremena (predviđenog za toliko očekivani odmor od svijeta, života i ostalih zapreka sreći) provest u kontempliranju svih možebitnih konotacija u izjavi jedne jedine osobe definitivno je zakinut za nekakvu vrstu inteligencije. Ili ima gadno pomiješanu listu životnih prioriteta.
O čemu se, zapravo, ovdje radi? O dvije jednostavne činjenice, koje se mogu vrlo jasno sažet. Prva je da ja, oh-tako-inteligentna i oh-tako-nadarena (za zlobnike: ovo je ironično. kužite? i-r-o-n-i-č-n-o), nisam završila faks. Jep. I to vlastitom odlukom i vlastitim životnim odabirom. Druga je da sam, k tome, bacila vjetru u lice sve ambicije što se općenitog materijalnog, a samim time i društvenog uspjeha tiče. Odabravši dijametralno suprotnu stvar. Nešto što se u popularnoj kulturi naziva duhovnost. Činjenica iz koje često nemam baš želju čvrsto stajati, jer sam svjesna nerazumijevanja okoline koje bi uslijedilo. Pa uglavnom štedim ljude. A sebe čuvam, za vremena kad ću biti malo samopuzdanija i kad mi raspoloženje toga, a bogami i narednih dana, neće ovisit o nečijoj, bilo čijoj, usputnoj kritici.
Na komentar jedne mamine prijateljice da sam ljubomorna na svog brata jer je upisao medicinu reagirala sam kao pravo histerično žensko. Pošizila i pojurila naprijed, da bi spriječila posljedice koje bi mogle nastat iz tog napada bijesa. Ostatak večeri, a bogami i sutrašnjeg dana, provela sam osuđujući dotičnu i nalazeći joj mane, koliko sam ih god mogla naći, samo da bih sebe utješila i opravdala svoju ljutnju.
A radilo se o tome da me "ubola" upravo tamo gdje je trebala. Ne, ovdje nema, kao u kakvom obiteljskom filmu nedjeljom u 5 popodne ili teen-seriji, scenarija tipa da sam ja uistinu ljubomorna na svog brata i da živim u njegovoj sjeni i planiram osvetu. Gotovo je upravo suprotno. Zbilja sam sretna što moj brat ostvaruje svoje snove, a uz to imam i divne starce, koji mi nikad nisu (dobro, gotovo nikad) prigovorili zbog neke odluke koju sam donijela. Barem kad ta odluka nije bila potpuna i očita glupost.
Iza sve ove drame koja je nastala u mojoj glavi stoji najobičnija činjenica da ja zapravo nisam sigurna u ono što radim. Ne stojim iza onoga u što govorim da vjerujem. Kao svaki put do sada u životu, nisam povukla crtu i donijela jasnu odluku. I, sa "dvajst-i-šest godina u guzicu", ne mogu još uvijek ustvrdit da sam jednu stvar u svom životu dovela do kraja. Ne zapravo.
Mislim da je ovo sasvim dovoljan broj pjesničkih predodžbi po jednom prosječnom postu. I zato neću ni ovu tako neizbježnu patetiku dovest do kraja. Zaključit ću samo da će mi se ovakve drame događati sve dok se ne odlučim dogovorit sama sa sobom.
|
