|
Barba koji je imao svoje prste u mjuziklu "Chicago" ovaj je put uspio pretvoriti atmosferu Japana za vrijeme 2. rata i japanski način življenja i običaje u savršeno holivudsku "Pepeljuga" priču. Što bi značilo, prije svega, da je film već u startu izgubio na nijansama i suptilnosti i uopće na svemu što bi prosječno inteligentnom gledatelju moglo vjerno dočarati depresivnu atmosferu tog doba, pomiješanu sa japanskom tradicionalnošću, koja je Amerikancima, nakon dugog niza godina i mistificiranja, još uvijek - potpuno neshvatljiva.
Oduzmi gejše, oduzmi scenografiju Kyota u doba 2. svjetskog rata sa malim drvenim hanamachijima (kuće u kojima su živjele gejše), kućama čaja itd.
Dodaj Kubu, Ameriku u doba građanskog rata, Europu u doba kuge ili bilo koju drugu zemlju i ljude u bilo koje doba povijesti kao da se igraš lego-kockama. Nije uopće važno. Priča je posve ista, likovi isti, obrasci ponašanja isti (čitaj: amerikanizirani).
Da ja znam tako malo o običajima neke zemlje i atmosferi koja je vladala u njoj u neko određeno doba povijesti, svakako bih se informirala malo više. Bar bi unajmila autentične glavne glumice, ak' ne ništa drugo. Koje nisu Kineskinje koje pričaju engleski sa jakim naglaskom i pritom glume gejše. Da se razumijemo, i Michelle Yeoh i Ziyi Zhang, koje su unazad kojih 6 i više godina naovamo glumile u valjda svakoj istočnjačkom epskom spektaklu, ili bar kostimiranom filmu, odlične su glumice. I ovim su filmom to dokazale. Ali zar ne bi već bilo vrijeme da vidimo neka nova lica? I da se holivudski redatelji već jednom odluče da, kad rade filmove o ljudima koji ne pričaju engleski, dotične uloge dodijele autentičnim glumcima, makar oni bili naturščici? Zapravo, tim bolje. Poznatih je i uvijek ionako već dosta, i previše. Al' novci su tu ipak u igri, i razni drugi interesi koji su sve, samo ne umjetnički. Barem kvaziumjetnički.
Al' šminka je bila dobra. Makar ne autentična  . Na samom je početku filma pisalo "Max Factor predstavlja...". A kad ja kažem da je sve u lovi, kažu mi da sam paranoična. Tko je sad paranoičan, ha?
Ovim postom svečano obećavam da više neću pisat uvijek isti post, samo o drugom filmu, a u kojem ću pljucat po Hollywood-u. Obećavam. Do idućeg puta 
|
