Opera house

petak | 28.04.2006.

Richard Wagner



Richard Wagner (Leipzig 22. svibnja 1813. - Venecija 13. veljače 1883.), njemački kompozitor


Životopis
Njemački kompozitor, reformator opere i središnja ličnost u njenom razvoju u drugoj polovici 19. stoljeća. Richard Wagner je rođen u Leipzigu, gdje je i studirao glazbu (kod Ch. T. Weinliga). Na njegovo formiranje utjecala je ponajprije najuža sredina (njegov očuh, a po nekima i pravi otac Ludwig Geyer - glumac, dramski pjesnik i slikar), Beethovenova glazba te romantička literatura i glazba. Kao otac Richarda Wagnera vodi se Carl Friedrich Wilhelm Wagner (1770. - 1813.), iako se (kako je ranije spomenuto) smatra da je njegov pravi otac Ludwing Geyer, s kojim je Wagnerova majka Johanne Pätz (1774. - 1848.) bila u braku.

I sam Wagner je dva puta stupao u brak. Prvi puta s Minnom Planer (1809. - 1865.) s kojom nije imao djece. A nakon toga supruga mu je bila kćerka Franza Liszta - Cosima von Bülow (1837. - 1930.) s kojom je imao troje djece (s tim da je Cosima već imala dvoje djece iz braka s Hansom von Bülowom) - Isoldu (1865. - 1919.), Evu (1867. - 1942.) i Siegfrieda (1869. - 1930.). Wagner zarana pokazuje interes za antički teatar, Shakespearea, starogermansku mitologiju i srednjovjekovne kršćanske legende, što mu je dalo odlučne stvaralačke impulse. Poslije kratkotrajnih dirigentskih aranžmana po njemačkim kazalištima i neuspjelog pokušaja afirmacije u Parizu Wagner je od 1843. godine dirigent dresdenske Dvorske opere. Godine 1848. aktivno sudjeluje u revoluciji, a 1849. u dresdenskom ustanku. Nakon pada Dresdena bježi preko Weimara i Pariza u Zürich. Ondje, uz prekide, ostaje do 1858. godine.


Djela
U Zürichu nastaju njegova glavna djela: Die Kunst und die Revolution (1849.), Das Kunstwerk der Zukunft (1850.), Oper und Drama (1851.) i Eine Mitteilung an meine Freunste (1852.). U tim je djelima teoretski i filozofski formulirao svoje umjetničke ideje i zamisao glazbenog kazališta budućnosti. U tom periodu počinje raditi i na tetralogiji Prsten Nibelunga (Der Ring des Nibelungen), koja obuhvaća četiri glazbene drame: Das Rheingold (1852. - 1854.), Die Walküre (1852. - 1856.), Siegfried (1856. - 1871.) i Götterdämmerung (1869. - 1874.). Nakon nekoliko godina provedenih na putovanjima i gostovanjima (Pariz, Beč, Prag, Petrograd, Moskva, Budimpešta), i dolazi 1864. godine u München na poziv bavarskog kralja Ludviga II, koji mu stavlja na raspolaganje neograničena sredstva kako bi realizirao svoje zamisli. Međutim već 1865. godine napušta München zbog različitih spletki i odlazi u Tribschen kraj Luzerna gde je, među ostalim, napisao Über das Dirigieren i Über die Bestimung der Oper. Posljednje desetljeće života proveo je u Bayeruthu gdje je prema njegovoj zamisli izgrađeno kazalište - Festspielhaus (s proširenom pozornicom, natkrivenim orkestrom i amfiteatralnim gledalištem). Prilikom otvaranja ovog kazališta izvodi se čitava njegova teatrologija Prsten Nibelunga. U glazbenim dramama koje sklada poslije 1850. godine Wagner ostvaruje, u najvećoj mogućoj mjeri, svoju zamisao o sveobuhvatnom umjetničkom djelu (Gesamkunstwerk) tj. djelu u kojem se sve umjetnosti (pjesništvo, glazba, gluma i scenski dekor) sjedinjuju u službi drame. To jedinstvo odnosi se prvenstveno na pjesnički tekst i glazbu.

Genijalno nadaren glazbenik i uz to darovit pjesnik Wagner je sve tekstove svojih glazbenih drama spjevao imajući pred očima njihovu muzičko-scensku realizaciju. Evolucija Wagnerovih umjetničkih ideja i stvaralačkih principa, izražena u njegovoj glazbenoj dramaturgiji i formulirana u mnogobrojnim spisima, pismima i autobiografiji, na svojevrstan način odražava raznorodna strujanja njegova vremena. Isprva pristaša ideja J. J. Rousseaua, pa Herdera, Proudhona, mladohegelovaca, revolucije 1848.. Wagner se oko 1850. godine priklanja Feuerbachovoj idealističkoj filozofiji, a zatim potpada pod utjecaj Schopenhaurova pesimizma, da bi na kraju završio u parsifalskoj religioznoj mistici. Jedno vrijeme prijateljevao je i s Nietzscheom. Preminuo je u Veneciji 1883. godine. Njegovu glazbu Hitler je obožavao (zbog njemačkih mitova koje obrađuje u svojim djelima, nrp. Prsten Niebelunga) pa je ona bila neka vrsta službene glazbe u Trećem Reichu i glazbena preteča nacionalsocijalizma. Iz tog razloga i dan danas u Izraelu su zabranjena izvođenja njegovih djela, iako se s vremena na vrijeme javljaju glasovi koji žele ukloniti tu zabranu.

- 07:00 - Komentari (6) - Isprintaj - # -

utorak | 25.04.2006.

Felix Mendelssohn-Bartholdy


Felix Mendelssohn-Bartholdy (Hamburg, 3. veljače 1809. - Leipzig, 4. studeni 1847.), njemački skladatelj


S devet godina debitirao je kao pijanist, a sa 17 napisao svoje majstorsko djelo uvertiru "San ljetne noći". Kao skladatelj postao je slavan u Engleskoj, gdje je više puta gostovao dirigirajući vlastita djela i koncertrirajući na orguljama. Od 1835. glavni je dirigent koncerta "Gewendhaus" u Leipzigu. Tu osniva 1843. konzervatorij, a Leipzig podiže u red glavnih europskih glazbenih središta. Skladao je pet simfonija, razne koncerte, scensku glazbu, oratorije, kantate i solo pjesme.




- 07:00 - Komentari (8) - Isprintaj - # -

petak | 21.04.2006.

Claude Debussy


Achille-Claude Debussy (St-Germaine-En-Laye, 22. kolovoza 1862. - Pariz, 25. ožujka 1918.), francuski skladatelj.

Claude Debussy razvio je stil uobičajeno zvan Impresionistička glazba, izraz koji je odbačen od Debussya. Debussy nije samo bio jedan od najvažnijih francuskih skladatelja nego i jedan od najvažnijih figura u glazbi na koncu posljednjega stoljeća; njegova glazba predstavlja tranziciju od kasno-romantičarske glazbe do moderne glazba 20. stoljeća.

Potječe iz građanske obitelji. Prvu poduku u klaviru dobio je od majke, a njegov glazbeni talent otkrila je Antoinette Mauté de Fleurville, učenica Frederica Chopina. Na konzervatoriju u Parizu studirao je glavi, ali se 1879. posvetio kompoziciji.

Učitelji su mu bili E. Guiraud i kratko C. Franck. 1884. osvojio je Prix de Rome i do 1887. boravio je u Rimu. Već 1880. putuje kao kućni pijanist Nadežde von Meck, pokroviteljice P.I. Čajkovskog, u Švicarsku, južnu Francusku i Italiju, a zatim u Moskvu i tom zgodom upoznaje pjesme Borodina i Rimskog Korsakova i rusku narodnu glabu. 1884-85 bio je gost na njezinim ruskim imanjima. Debussyjev se glazbeni horizont proširo upoznavanjem djela G. Verdija, A. Boita i F. Liszta. Početkom osamdesetih napustio je roditeljsku kuću, a Marie Blance Vasbuer, muzikalna i kulturna pjevačica, uvodi ga u društvo umjetnika i intelektualaca. 1888-89. posjetio je Bayreuth. Kraća su ga putovanja vodila u London, Beč i Budimpeštu, Rusiju, Nizozemsku i Rim. Godine 1899. oženio se s Rosalie Texier, ali se rastavio i 1905. sklopio brak s Emmom Bardac iz kojeg je potekla kći Claude Emma (1905-1919). Obolivši od raka bio je 1915. podvrgnut operaciji, ali bez uspjeha. Umro je 1918. u Parizu gdje je i pokopan uz tutnjavu topova neprijateljskih vojnika.

Oslanjajući se na slikarstvo impresionista koje se iživljuje u nježnom ocrtavanju stvarnog, Debussy je pokušao i glazbom dočarati fine prijelaze osnovnih boja spektra. Karakteristična pratnja, često u notama kratka trajanja, onemogućuje pri tom točan redoslijed glasova te kod slušatelja ostaje predodžba o nekom raspoloženju ili boji. Njegovo epohalno dostignuće u tom pravu bila je orkestralna ekloga prema Mallarmeu "Faunovo poslijepodne". Svjetsku slavu postigao je operom "Pelleas i Melisande", koja je tek kasnije prihvaćena. Napustivši stariju formu opere koja je - razvijajući se u jednom pravcu - došla u Wagnerovoj glazbenoj drami do svog logičnog vrhunca, Debussy se oslonio na francusko obilježje. Dok su recitativi jednostavni, izraženi u sažetoj deklamaciji, orkestar se prepliće s melodijom i stvara odgovarajuću atmosferu. Debussy na diskretan način ocrtava najskrovitije ljudske osjećaje, da bi u to na drugom mjestu i probudio kod slušatelja najnježnije dojmove iz vanjskog svijeta.

- 07:00 - Komentari (6) - Isprintaj - # -

utorak | 18.04.2006.

Giuseppe Verdi


Giuseppe Verdi (Le Roncole kraj Parme, 10. listopada 1813. - Milano, 27. siječnja 1901.), talijanski skladatelj

Svoju glazbenu djelatnost počeo je kao pijanist, skladatelj i dirigent mjesnog Filharmonijskog društva u Bussetu. Studirao je u Milanu. Nadovezuje se na Rossinija, Donizettija i Bellinija, ali očituje stvaralačku individualnost. Međunarodnu reputaciju stekao je operom "Nabucco" u kojoj patriotske ideje zaodijeva u povijesni sadržaj. Nastojao je uskladiti tradicionalnu talijanski "muzičku operu" s dramskim tekstom te pridaje sve veću važnost literarnoj vrijednosti libreta. Vrhunac dostiže operama "Rigoletto", "Trubadur" i "Traviata". Utjecaj francuske opere naročito se očituje u postavljanju masovnih scena. Svoj drugi vrhunac dostigao je 1871. operom "Aida". S Verdijem talijanska romantička opera dosegala je vrhunac.

Djela:
"Nabucco"
"Rigoletto"
"Trubadur"
"Traviata"
"Aida"

- 07:00 - Komentari (6) - Isprintaj - # -

petak | 14.04.2006.

Jean-Baptiste Lully


Jean-Baptiste Lully (Firenza, 28. studenog 1632. - Pariz, 22. ožujka 1687.), francuski skladatelj talijanskog porijekla


Djelovao je kao violinist dvorskog orkestra, plesač, pjevač, glumac i scenograf, a postao je glavni glazbeni intendant. Središnja je ličnost francuske glazbe u razdoblju baroka i tvorac klasične francuske opere. Posvetio se baletu i razvio ga u raskošni glazbeni spektakl, a s Moliereom je stvorio novu dramskoglazbenu vrstu - komediju s pjevanjem i plesom.


- 07:00 - Komentari (2) - Isprintaj - # -

utorak | 11.04.2006.

Dmitrij Šostakovič

Dmitrij Dmitrijevič Šostakovič (Petrograd, 12. rujan 1906. - Moskva, 9. kolovoz 1975.), ruski skladatelj

Imao je probleme s vladom pa je njegova glazba 1936. i 1948. zabranjena, no u javnosti je ostao poznat i 1960. je pridružio Sovjetskoj partiji. Nakon njegove smrti mnoge su rasprave rađene na temu njegova i njegove glazbe u SSSR-u.

Šostakovič je u jednom periodu skladao samo romansu, pretežito pod utjecajem Mahlera. najveća djelu su njegove simfonije i glazbe za kvartete (15 od svakih), a tu su još i neke opere, 6 koncerta i glazbe za filmove.


- 20:09 - Komentari (3) - Isprintaj - # -

subota | 08.04.2006.

Na današnji dan umro Domenico Donizetti... Minuta šutnje

Rođen: 29. studenoga 1797. u Bergamu
Umro: 8. travnja 1848. u Bergamu

Očajni mladi i siromašni seljak, kojeg je prevario nadriliječnik, daje mladoj i bogatoj djevojci čarobni napitak ne bi li se zaljubila u njega. Sasvim slučajno, čarolija uspije! Kratak je to sažetak glasovite Donizettijeve opere Ljubavni napitak, koja zapravo ima sve značajke Donizettijeve glazbe: romantizam, šaljivost i blisku vezu s pučkim igrokazom, na čijem je predlošku i nastala opera.

Veliki talijanski skladatelj Gaetano Donizetti rođen je u bijednoj kući izvan zidina grada Bergama 29. studenoga 1797. Roditelji, tkalci, žele mu osigurati bolju budućnost pa sina školuju za učitelja. Međutim, Donizetti je i dobar pjevač te se zanima za glazbu: prvo uči pjevanje, sviranje, a potom svladava i harmoniju. Već s petnaest godina u stanju je brže skladati nego pisati. Zato ga roditelji, na nagovor mjesnog učitelja glazbe, šalju na školovanje u Bolognu.
Donizetti se razvija veoma brzo. Kao dvadesetogodišnjak već ima golem opus kvarteta, manjih orkestralnih djela, misa, psalama, simfonija i opera - jedan je od najbržih i najplodnijih skladatelja u povijesti glazbe. No, brzina skladanja može biti mana: prve tri Donizettijeve opere nisu nikada izvedene, idućih desetak nije postiglo veći uspjeh i tek 1830. premijera opere Anna Bolen uzdiže Donizettija put zvjezdane slave. Slijedi još popularniji, već spomenuti Ljubavni napitak, te operna drama Lucia di Lammermoor, poznata po vratolomnim arijama napisanima za koloraturni sopran.

Donizetti često mijenja gradove i službe. Neko je vrijeme pedagog i direktor Kraljevske opere u Napulju. No, uvrijeđen zbog cenzure jedne svoje opere, godine 1839. odlazi u Pariz. Ondje će u samo deset dana skladati svoje posljednje veliko djelo Don Pasquale, glazbeno sjajnu, veselu i duhovitu komičnu operu.
Donizetti je umro prerano, u pedeset i prvoj godini također u Bergamu 8. travnja 1848., shrvan paralizom koja mu je prije smrti pomračila um. Napisao je velik broj različitih glazbenih i vokalnih djela te 71 operu, od kojih se na svjetskim opernim pozornicama do nedavno izvodilo tek pet ili šest. Međutim, posljednjih desetak godina ponovno se otkrivaju i postavljaju mnoge nepravedno zaboravljene Donizettijeve opere, kao što su Linda di Chamounix, Kći pukovnije, Maria Stuart, Favoritkinja, Lucrezia Borgia i druge. Sve one naprosto plijene bogatom melodijskom invencijom te jednostavnim, besprijekornim harmonijskim stilom.

- 07:00 - Komentari (3) - Isprintaj - # -

srijeda | 05.04.2006.

Na današnji dan...



HERBERT VON KARAJAN

Rođen: 5. travnja 1908. u Salzburgu
Umro: 16. srpnja 1989. u Salzburgu


Dominirajući pozornicom svojom dojmljivom figurom, teatralno razbarušene kose i prodorno plavih očiju, dirigent Herbert von Karajan je glazbi i prostoru oko sebe davao mističan ugođaj. I zbilja, onaj tko ga je vidio uživo dirigirati, ili pak gledao neku od njegovih nebrojenih audiovizualnih snimki, složit će se da je u njegovim izvedbama glazba uistinu postajala religijom, s njim kao njezinim vrhovnim svećenikom.
Rođen u Salzburgu 5. travnja 1908., Karajan je odrastao u krajnje kultiviranom glazbenom okružju, studiravši na salzburškom Mozarteumu, da bi zatim došao na bečku glazbenu Akademiju. Svoj je koncertni prvi javni nastup imao godine 1927., te je ubrzo postao glavni dirigent opere u njemačkom Ulmu, gdje je ostao do 1934. U isto je vrijeme vodio i dirigentske tečajeve Ljetnog seminara u rodnom gradu. Godine 1935. postaje dirigent opere u Aachenu, a od 1941. u Berlinu. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata, Karajan postaje dirigent Bečke filharmonije i Bečkih simfoničara. Od 1950. koncertira širom Europe i u Sjedinjenim Američkim Državama. Povremeno preuzima i umjetničko vodstvo slavne milanske Scale, ali i Londonske filharmonije, te godine 1955. naslijedivši Furtwänglera, postaje stalni ravnatelj Berlinske fiharmonije, a dvije godine poslije preuzima i Bečku operu. Godine 1967. utemeljio je Uskrsne svečane igre u Salzburgu.

Kao dirigent specifičnog temperamenta i sjajne glazbene memorije, širokog repertoara od Mozarta do Schönberga, sugestivan osobito u izvedbama djela klasike i kasne romantike, Karajan je oduševljavao poklonike klasične glazbe, šireći ujedno njihov krug, što je, uz ostalo, bio rezultat njegova opsežnog audio i vizualnog opusa. Pokazao se u najmanju ruku kao vizionar kad je 1965., zajedno s poznatim talijanskim redateljem Francom Zeffirellijem, napravio svoj prvi operni film La Boheme. Označilo je to početak duge suradnje s Unitelom, koja se utjelovila u punih 48 sati glazbe na filmu, što opera, što simfonija i drugih orkestralnih djela. Tako su nam na Unitelovim stereo snimljenim 35-milimetarskim filmovima zauvijek ostale majstorske Karajanove izvedbe Verdijeva Requiema, svih Beethovenovih 9 i četiriju Brahmsove simfonije, neke simfonije Čajkovskoga, zatim nezaobilazne Carmen, Othelo i Madame Butterfly.
Snimljeni su i neki glazbeni pokusi, na kojima možemo vidjeti maestra dok radi. Ništa manje važno nije ukazati na izvođače koje je odabirao. Među njima su neka od najvećih imena glazbene današnjice: Lucciano Pavarotti, Mirella Freni, Ruža Pospiš-Baldani, Yehudi Menuhin, Alexis Weissenberg i mnogi drugi.
Natkrilivši poput nekakvog svoda glazbeni život Europe, Karajan je na njega utjecao kao nitko dotad, osobito u razdoblju između 50-tih i 70-tih godina 20. stoljeća. Umro je 16. srpnja 1989. u rodnom Salzburgu, još za života postavši njegov najslavniji sin poslije Mozarta.



PRAIZVEDBA OPERETE ŠIŠMIŠ
5. travnja - 1874. godine u Bečkim se kavanama sviraju valceri. No bečki ljubitelji glazbe spremaju se te subote navečer u Theatar an der Win na novu premijeru operete Johanna Straussa mlađeg. To je svakako glazbeni događaj mjeseca, jer skladatelj valcera Na lijepom plavom Dunavu i Priča iz Bečke šume već je svjetski slavan, a njegove su prethodne operete Indigo i 40 razbojnika također je postigle uspjeh.

Grad je oblijepljen plakatima: nova opereta zove se Fledermaus, Šišmiš. Već predigra pokazuje sav šarm Straussova izraza, tečnog poput Mozartove glazbe; istodobno pjevnog, invetivnog, ali i zahtjevnog za izvođače. Radnja je jednostavna, gotovo banalna, ali zahvaljujući nevjerojatnom šarmu i duhovitosti plijeni pozornost gledatelja. Dokoni i uvrijeđeni doktor Falke i Šišmiš napravit će malu socijalnu i ljubavnu intrigu na balu grofa Orlovskog u kojoj sudjeluju ugledni građanin Eisenstein, njegova supruga Rosalinda i sobarica Adela. U nizu raspjevanih i duhovitih prizora svaki će sudionik događaja sretno naći svoj mir, a za nastale male neprilike - zna se - kriv je šampanjac.
Opereta Šišmiš imala je velik uspjeh. Već su se sljedećeg jutra arije pjevale i zviždukale. Proslavljeni kralj valcera postao je i operetni kralj. Nakon Šišmiša skladao je još 23 operete među kojima su najpopularnije Noć u Veneciji i Barun Ciganin.

Johann Strauss mlađi umro je u Beču 3. lipnja 1899. u sedamdeset i trećoj godini. I danas je Šišmiš, Straussova najpopularnija opereta poseban fenomen, uvijek s oduševljenjem prihvaćana i od publike, kritičara, kao i od samih pjevača i dirigenata. To je zapravo jedina opereta koja je našla svoje stalno mjesto na programima svih, pa i najvećih svjetskih opernih kuća.


- 07:00 - Komentari (4) - Isprintaj - # -

ponedjeljak | 03.04.2006.

Sergej Rahmanjinov


Sergej Vasiljevič Rahmanjinov (Semjonovo, 1. travnja 1873. - Beverly Hills, 28. ožujka 1943.), ruski pijanist, dirigent i skladatelj

Sergej Vasiljevič Rahmanjinov ubrajao se među najveće pijanističke virtuoze svojega doba. Njegova glazba je prožeta elegičkim akcentima koji katkad prelaze u pretjeranu melankoliju. Najpoznatija su mu klavirska djela, oblikovana pod utjecajme Liszta i Chopina.

Djela:

"Rapsodija na Paganinijevu temu"
"Elegički trio"
"Otok mrtvih"
"Proljeće"
"Zvona"


Izvinjavam se što nisma napisao o njemu 1.04.06. kad je rođen, ali sam na datum naišao samo danas, i to slučajno




- 14:28 - Komentari (5) - Isprintaj - # -

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.