|
Achille-Claude Debussy (St-Germaine-En-Laye, 22. kolovoza 1862. - Pariz, 25. ožujka 1918.), francuski skladatelj.
Claude Debussy razvio je stil uobičajeno zvan Impresionistička glazba, izraz koji je odbačen od Debussya. Debussy nije samo bio jedan od najvažnijih francuskih skladatelja nego i jedan od najvažnijih figura u glazbi na koncu posljednjega stoljeća; njegova glazba predstavlja tranziciju od kasno-romantičarske glazbe do moderne glazba 20. stoljeća.
Potječe iz građanske obitelji. Prvu poduku u klaviru dobio je od majke, a njegov glazbeni talent otkrila je Antoinette Mauté de Fleurville, učenica Frederica Chopina. Na konzervatoriju u Parizu studirao je glavi, ali se 1879. posvetio kompoziciji.
Učitelji su mu bili E. Guiraud i kratko C. Franck. 1884. osvojio je Prix de Rome i do 1887. boravio je u Rimu. Već 1880. putuje kao kućni pijanist Nadežde von Meck, pokroviteljice P.I. Čajkovskog, u Švicarsku, južnu Francusku i Italiju, a zatim u Moskvu i tom zgodom upoznaje pjesme Borodina i Rimskog Korsakova i rusku narodnu glabu. 1884-85 bio je gost na njezinim ruskim imanjima. Debussyjev se glazbeni horizont proširo upoznavanjem djela G. Verdija, A. Boita i F. Liszta. Početkom osamdesetih napustio je roditeljsku kuću, a Marie Blance Vasbuer, muzikalna i kulturna pjevačica, uvodi ga u društvo umjetnika i intelektualaca. 1888-89. posjetio je Bayreuth. Kraća su ga putovanja vodila u London, Beč i Budimpeštu, Rusiju, Nizozemsku i Rim. Godine 1899. oženio se s Rosalie Texier, ali se rastavio i 1905. sklopio brak s Emmom Bardac iz kojeg je potekla kći Claude Emma (1905-1919). Obolivši od raka bio je 1915. podvrgnut operaciji, ali bez uspjeha. Umro je 1918. u Parizu gdje je i pokopan uz tutnjavu topova neprijateljskih vojnika.
Oslanjajući se na slikarstvo impresionista koje se iživljuje u nježnom ocrtavanju stvarnog, Debussy je pokušao i glazbom dočarati fine prijelaze osnovnih boja spektra. Karakteristična pratnja, često u notama kratka trajanja, onemogućuje pri tom točan redoslijed glasova te kod slušatelja ostaje predodžba o nekom raspoloženju ili boji. Njegovo epohalno dostignuće u tom pravu bila je orkestralna ekloga prema Mallarmeu "Faunovo poslijepodne". Svjetsku slavu postigao je operom "Pelleas i Melisande", koja je tek kasnije prihvaćena. Napustivši stariju formu opere koja je - razvijajući se u jednom pravcu - došla u Wagnerovoj glazbenoj drami do svog logičnog vrhunca, Debussy se oslonio na francusko obilježje. Dok su recitativi jednostavni, izraženi u sažetoj deklamaciji, orkestar se prepliće s melodijom i stvara odgovarajuću atmosferu. Debussy na diskretan način ocrtava najskrovitije ljudske osjećaje, da bi u to na drugom mjestu i probudio kod slušatelja najnježnije dojmove iz vanjskog svijeta.
|
