|
Da, vrijeme je... Vrijeme je za novi post, između ostaloga. Uvijek kada pomislim da je pravo vrijeme za nešto, ono me pregazi. I nitko se nije osvrnuo, nitko nije čak ni zastao pored mene. Vrijeme je lopov, razbojnik stari... Osvrćem se. To je nešto zapisano u ljudima,to kako uvijek gledam unatrag, zbrajam pobjede i poraze, propuste. I ono kako čekamo početke, ne znam , može biti da su izmišljeni kako bi sebi pružali uvijek nove prilike i zadavali si nove ciljeve. Pitam se dali je naš jedini pravi početak bio onda kada smo došli na svijet..onda davno ili manje davno. Dali su svi ostali puke izmišljotine? Meni svi ovi dani donose nemir, sasvim suprotno od vjerovanja i pravog značenja i ne načimam temu o potrošačkoj groznici i materijaliziranju blagdana samo sebi obećavam da ću na kraju ove godine ( ..opet iznova! ) biti mirna i mir donositi ljudima oko sebe. Odbijam govoriti - nemam vremena! neću stići! moram još....! Pa čak i ako krivu stvar poklonim pravoj osobi, ostaću mirna. I neću žuriti sa novogodišnjim odlukama, ta odavno znam što želim i što mi nedostaje. Čak i ako budem povrijeđena ovog Božića, a slutim..zadržaću mir. Ako druga godina dođe brže nego ja stignem do ovog tajnog mjesta želim vam ljubavi ispred svega, zdravlja..sreće..zadovoljstva..mira...želim da svatko pronađe ono čemu se nada..i da zagrlite osobu koju volite... |
|
Znala sam je jedno ljeto, par mjeseci. Izmedju posla, sparina, uz neke nove ljubavi.. Prijateljstva se radjaju nekako usput, kao da nisu bitna, sasvim nejasno nam se prikradaju da bismo odjednom shvatili da su tu, čvršća, dublja..nego što smo slutili. Poslije ljeta, jesen mi je odnijela neke drage ljude, zamela ih u svom vihoru..daleko..daleko. Činilo se da je sve još uvijek živo, blizina, glasovi..ali to tako biva, daljine nose svoje, usprkos svemu.I glasovi su sve tiši, slike blijede..daljina je rasla. Jer život , na kraju, uvijek nosi svoje i tako mora da bude, gdje bi stali svi ljudi, sve slike da nema rastanaka, uvijek je kraj jedan novi početak a odlazak nečija dobrodošlica. I onda, jučer, jedno pisamce na displayu...nisam ni slutila.. Ti, maleno, preplavilo me..ti si se sjetila..odjednom ti u riječima..da, ostala si ti, onakva kakvu te znam, onakva kakva si nedostajala. Hvala..hvala ti Nadam se da će nas vrijeme jednom opet spojiti, dogovoriti nam neki susret sasvim slučajan i neznan, prirediti nam predstavu u kojoj ćemo igrati glavne uloge, sasvim iskreno , glumićemo samo sebe..i nadam se da će kulisa biti nebo sa bijelim oblacima..onima u kojima uvijek možeš prepoznati likove i oblike..svaki put kada pogledaš u nebo..onako, kako smo ih gledale..mi..jednom Čuvaj se... |
|
Držim da shvaćam koliko je važno oprostiti da bih ostala slobodna. Skidam sa sebe osjećaje, ne znam dali uspjevam...oprostiti. Jesam li oprostila ako izbjegavam, ako se skrivam i uzmičem. Sve dok mi smeta prisutnost, nisam slobodna. "Možete li oprostiti toj osobi?" - još uvijek mi uporno govori Vi. "Mislim da mogu" Kasnije sam puno razmišljala o tome. Mislim da mogu..želim to. Nešto je tvrdo u zraku izmedju nas, nešto pokvareno i neiskreno. Trebam li reagirati ili možda pustiti vrijeme..? Ako kažem prvu riječ ionako se sve može zanijekati, ako pustim tišinu priča će trajati. "Što znači oprostiti?" "Ljubiti bez zasluge, bez očekivanja, bez razloga , samo iz ljubavi, bez uvjeta " |
| < | prosinac, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv