Znala sam je jedno ljeto, par mjeseci. Izmedju posla, sparina, uz neke nove ljubavi..
Prijateljstva se radjaju nekako usput, kao da nisu bitna, sasvim nejasno nam se prikradaju da bismo odjednom shvatili da su tu, čvršća, dublja..nego što smo slutili.
Poslije ljeta, jesen mi je odnijela neke drage ljude, zamela ih u svom vihoru..daleko..daleko. Činilo se da je sve još uvijek živo, blizina, glasovi..ali to tako biva, daljine nose svoje, usprkos svemu.I glasovi su sve tiši, slike blijede..daljina je rasla.
Jer život , na kraju, uvijek nosi svoje i tako mora da bude, gdje bi stali svi ljudi, sve slike da nema rastanaka, uvijek je kraj jedan novi početak a odlazak nečija dobrodošlica.
I onda, jučer, jedno pisamce na displayu...nisam ni slutila..
Ti, maleno, preplavilo me..ti si se sjetila..odjednom ti u riječima..da, ostala si ti, onakva kakvu te znam, onakva kakva si nedostajala.
Hvala..hvala ti
Nadam se da će nas vrijeme jednom opet spojiti, dogovoriti nam neki susret sasvim slučajan i neznan, prirediti nam predstavu u kojoj ćemo igrati glavne uloge, sasvim iskreno , glumićemo samo sebe..i nadam se da će kulisa biti nebo sa bijelim oblacima..onima u kojima uvijek možeš prepoznati likove i oblike..svaki put kada pogledaš u nebo..onako, kako smo ih gledale..mi..jednom
Čuvaj se...
Post je objavljen 07.12.2005. u 22:24 sati.