ponedjeljak, 19.03.2007.
POBUNA ANĐELA
 Kad ne bih imala pametnijeg posla nego da zijam u svoj moralni lik, morala bih pošteno ustvrditi da nisam anđeo, ni svetica. Mislim da ne bih bila podobna niti da predajem etiku, premda sam se upravo za to školovala. Ali kako da držim prodike o moralu, kad gajim neskrivene simpatije za ljudske slabosti? Primjerice, od srca razumijem one koji za novac rade sve i svašta. Pa čak i ništa, ako treba.
Eto, moja frendica Marki! Otkad se zaposlila ne radi ništa, samo sjedi i sa najdubljim poštovanjem gleda u svoju šeficu. Dok ova izvodi čuda. Kao što i mora, budući da se bavi mjerenjem ljudske duše. I svakoj naplati tristo kuna, za početak.
A Marki je zadužena da podržava mistični autoritet šefice i time pozitivno utječe na klijente, tako da se s punim povjerenjem prepuste plindranju.
Ne znam kako stoji stvar s drugima, ali na mene nije djelovalo. Ne bih dala ni tri, a kamoli tristo kuna za te magijske ludorije, ali Marki me pozvala na besplatnu seansu.
Kako riječ 'badava' nosi u sebi neodoljivu draž, nisam mogla reći 'ne'.
A da ne bih dovela u pitanje važnost Markine uloge u cjelokupnom procesu, bacila sam cinizam kroz prozor i sa oduševljenjem sjela pred Kirlijanovu kameru, namjestivši razigrano seksepilni osmijeh praznovjerne budale.
Pritom, nadala sam se da ću možda i donekle pristojno ispasti na fotki, ali rezultat je nadmašio sva moja očekivanja.
«Predivno!», uskliknula je Markina šefica, «Vi ste apsolutno prelijepi! Pravi anđeo!!!»
Hm, tko bi rekao? Nisam ni slutila da umijem biti tako fotogenična.
Da bacim pogled! Ali, na što? Bijelo gledam i bijelo vidim. Maglu. Unutar koje se nazire vrh nosa i jedno oko. To je sve što se naslućuje od moje maglenkosti. Ostalo je otišlo u dim. I čemu li se ova divi?
«Vašoj unutarnjoj ljepoti! Vi niste ljudsko biće!»
No, krasno, što li ću još lijepog čuti?
«Na snimci se vidi blistava duša, koja je odradila cijeli karmički ciklus. Ovo je vaša zadnja inkarnacija. Vi ste sveta osoba! Molim vas, dodirnite me!»
Neću! Ne dolazi u obzir da se dodirujemo! Bježi!
«Vaš dodir ima spiritualnu moć. Čak i vaša riječ. Budite dobri i recite da mi opraštate!»
A kako? A zašto?
«Zato jer time preuzimate moje grijehe na sebe i oslobađate me karmičkih dugova.»
Nisam valjda luda? Ne priznajem ni svoje grijehe, a kamoli da ću se još opterećivati tuđima.
«Vaša misija je da pomažete dušama na nižim razinama. Zbog toga ste se i našli na ovom mjestu. Sam bog vas je doveo.»
Vidiš vraga, ali ja ne vjerujem u boga.
«Umjesto 'bog' možemo reći – kreativna inteligencija univerzuma.»
Zanimljivo. Ne vjerujem ni u inteligenciju. Zašto bih? Erazmo Roterdamski kaže: «Toliko je ugodna stvar živjeti bez razuma da se ljudi više mole za oslobođenje od svega drugog, samo ne od Ludosti.»
Tko sam ja da mu proturječim? I čemu, kad je očito u pravu? Naravno da bi mi se isplatilo zasjesti u parapsihološko savjetovalište i kao veleposjednica najjače aure u Hrvata, prodavati Kirlijanovu maglu i new-age indulgencije. Ali, ne mogu.
Nešto, duboko u meni, buni se protiv toga.
Stoga, odbila sam ponudu, iako sam znala da ću se neko vrijeme osjećati kao blenta koja je propustila priliku za laku lovu. Ali, bar se mogu pogledati u ogledalo. I vjerovali ili ne, vidim svijetleći kolut oko glave. Ozbiljno. Kad god zavirim u zrcalo. Svaki put, otkad koristim ultra-platina-extra-neon-blond boju za kosu.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 08:28 - Dodaj komentar
(32) - Print
- #
nedjelja, 04.03.2007.
DVJESTO TISUĆA KURČEVIH SITUACIJA
 Veoma drage i nadasve cijenjene čitateljice, uredništvo omiljenog vam internet-časopisa Morona odlučilo je povesti se za novim trendom u našem novinarstvu. A to je razgaljivanje čitateljstva originalnim domaćim humorom, koji veselo razotkriva donje dijelove ljudskih tijela i pripadajuće im izlučevine.
Prošlog tjedna imali ste prilike u jednim uglednim novinama čitati interview sa poznatim ginekologom, koji je šarmantnim uličnim žargonom opisao svoj pogled na stvari . One stvari, hihi, tako neodoljivo smiješne! A bilo ih je oko sto tisuća u doktorovoj karijeri.
U istom duhu, naš mladi novinar Janko Opanak obavio je razgovor sa tetom Bebom, iskusnom klozetfrau u zahodu jednog veoma posjećenog gradskog bistroa.
JANKO: Poštovana teta Beba, kao što vidim – položaj vašeg radnog mjesta omogućuje vam potpuni pregled nad zbivanjima. Možemo li ustvrditi da ste u toku svoje dugogodišnje karijere vidjeli ne samo sto, nego bome i dvjesto tisuća kurčevih situacija?
TETA BEBA: Nemam pojma. Kud bi došla da brojim sve te popišance?
JANKO: No, dobro. Recimo da ih je bilo toliko, paše mi za naslov. Nego, recite, biste li izdvojili koju od tih situacija kao izuzetno zanimljivu?
TETA BEBA: Pa, uvijek mi je zgodno vidjet svog ginekologa tu. On je razgledo mene, pa da i ja bacim pogled, ne? Samo, ipak nismo fifti-fifti, jer za razliku od njega, ja baš i nemam na čemu napasat oči.
JANKO: Zaista, u blizini je ginekološka ambulanta i mnogi pripadnici te časne profesije navraćaju ovamo. Imaju li svi oni male pimpeke ili je to odlika samo vašeg liječnika?
TETA BEBA: U prosjeku imaju manjeg nego drugi muškarci, da.
JANKO: Ovo je stvarno revolucionarno otkriće! No, ipak, možda vlasnici prosječnog ili natprosječnog organa uopće ne zalaze ovdje, nego idu s posla ravno kući, svojim suprugama?
TETA BEBA: Moguće je da, nekim čudom, ima i takvih, ali većina svraća na čašicu poslje šihte.
JANKO: Osim ginekologa, dolaze vam i bogoslovi iz obližnjeg Teološkog instituta, zar ne?
TETA BEBA: Da, dođu i popovi.
JANKO: I??? Koliki su njihovi?
TETA BEBA: To sam bog zna. Oni vam uđu u kabinu i pišaju sjedećki.
JANKO: Znači, poženstvenili su se, od nošenja haljina?
TETA BEBA: Ma, nema to veze s haljinama, nego s godinama. Većinom su stariji, pa imaju loše zube.
JANKO: Znam da neki ljudi pljucaju kroz zube, ali da pišaju...
TETA BEBA: E ne, nego ne mogu zadić halju i držat je zubima, ispo bi im gebis. To može izvest samo onih par mlađih i kad navrate, moram priznat da bude blagdan za oči. Za požalit što su se zaredili i obećali da neće koristit to blago božje.
JANKO: Hehe, obećanje – ludom radovanje! A navraćaju i novinari, jel?
TETA BEBA: Aha, preko puta je neka redakcija, pa ih bude. Oni su – kako koji! Ima raznih, a neke ne moš ni premjerit pogledom, kad jedva virkaju ispod trbušine.
JANKO: Tko je od njih, onako, poseban?
TETA BEBA: Pa, glavni urednik!
JANKO: On ima najvećeg???
TETA BEBA: Ha, nema. Ali ima.
JANKO: Ma, kako to?
TETA BEBA: Kad ga gledam očima i usporedim s ostalima, vidim da nije najveći. Ali, glavni ima gadan artritis, pa mu uvijek uskoči upomoć neki od suradnika. Uđe s njim u zahod, raskopča šefu šlic, izvadi mu ga i drži. A dok drži, kuka li, kuka – 'aj, šefe, sve me ruka boli, što vam je veliki, što je težak'! I tako se svi novinari slažu da je šefov najveći, a što novinari kažu – to je istina!
JANKO: Dakle, svi su se članovi redakcije izredali oko šefovog pišulinca? Ima li netko tko ga osobito dobro opslužuje, bolje od drugih?
TETA BEBA: Ima. Zamjenik glavnog. On je isto u godinama, i pati od parkinsona. Dok taj drži, glavni se topi od milja i sve gladi ovog po ćeli. Kaže da mu zlata vrijedi. E, zato i ima dobro radno mjesto, tako je to!
JANKO: Kad smo već kod poltrona, ne mogu a da ne spomenem činovnike iz Gradskog poglavarstva. Jedan njihov ured smješten je baš u ovom kvartu. Dolaze li?
TETA BEBA: Veoma rijetko. Ponekad navrate dvojica, da se nešto nasamo dogovore. Onda uđu skupa u jedan WC i nema ih dugo van. Tu i tamo uleti poneki sam, ako ga je jako stislo na veliku nuždu, a svi njihovi zahodi budu zauzeti.
JANKO: Znači, možemo zaključiti da ljudi iz Gradskog poglavarstva uglavnom samo seru?
TETA BEBA: E, sinko, to si ti reko. Nisam ja.
JANKO: Draga teta Beba, vi ste već pri kraju svog radnog vijeka i uskoro ćete u zasluženu mirovinu. Vidite li nekoga tko bi vas mogao dostojno zamijeniti?
TETA BEBA: Vidim. Tebe, sinko! Jer, teško da ćeš nać ikoji drugi poso kad ti izađe ovo sranje od intervjua.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 16:13 - Dodaj komentar
(35) - Print
- #
|
|
|
