Marketing
DVJESTO TISUĆA KURČEVIH SITUACIJA
Veoma drage i nadasve cijenjene čitateljice, uredništvo omiljenog vam internet-časopisa Morona odlučilo je povesti se za novim trendom u našem novinarstvu. A to je razgaljivanje čitateljstva originalnim domaćim humorom, koji veselo razotkriva donje dijelove ljudskih tijela i pripadajuće im izlučevine.
Prošlog tjedna imali ste prilike u jednim uglednim novinama čitati interview sa poznatim ginekologom, koji je šarmantnim uličnim žargonom opisao svoj pogled na stvari . One stvari, hihi, tako neodoljivo smiješne! A bilo ih je oko sto tisuća u doktorovoj karijeri.
U istom duhu, naš mladi novinar Janko Opanak obavio je razgovor sa tetom Bebom, iskusnom klozetfrau u zahodu jednog veoma posjećenog gradskog bistroa.
JANKO: Poštovana teta Beba, kao što vidim – položaj vašeg radnog mjesta omogućuje vam potpuni pregled nad zbivanjima. Možemo li ustvrditi da ste u toku svoje dugogodišnje karijere vidjeli ne samo sto, nego bome i dvjesto tisuća kurčevih situacija?
TETA BEBA: Nemam pojma. Kud bi došla da brojim sve te popišance?
JANKO: No, dobro. Recimo da ih je bilo toliko, paše mi za naslov. Nego, recite, biste li izdvojili koju od tih situacija kao izuzetno zanimljivu?
TETA BEBA: Pa, uvijek mi je zgodno vidjet svog ginekologa tu. On je razgledo mene, pa da i ja bacim pogled, ne? Samo, ipak nismo fifti-fifti, jer za razliku od njega, ja baš i nemam na čemu napasat oči.
JANKO: Zaista, u blizini je ginekološka ambulanta i mnogi pripadnici te časne profesije navraćaju ovamo. Imaju li svi oni male pimpeke ili je to odlika samo vašeg liječnika?
TETA BEBA: U prosjeku imaju manjeg nego drugi muškarci, da.
JANKO: Ovo je stvarno revolucionarno otkriće! No, ipak, možda vlasnici prosječnog ili natprosječnog organa uopće ne zalaze ovdje, nego idu s posla ravno kući, svojim suprugama?
TETA BEBA: Moguće je da, nekim čudom, ima i takvih, ali većina svraća na čašicu poslje šihte.
JANKO: Osim ginekologa, dolaze vam i bogoslovi iz obližnjeg Teološkog instituta, zar ne?
TETA BEBA: Da, dođu i popovi.
JANKO: I??? Koliki su njihovi?
TETA BEBA: To sam bog zna. Oni vam uđu u kabinu i pišaju sjedećki.
JANKO: Znači, poženstvenili su se, od nošenja haljina?
TETA BEBA: Ma, nema to veze s haljinama, nego s godinama. Većinom su stariji, pa imaju loše zube.
JANKO: Znam da neki ljudi pljucaju kroz zube, ali da pišaju...
TETA BEBA: E ne, nego ne mogu zadić halju i držat je zubima, ispo bi im gebis. To može izvest samo onih par mlađih i kad navrate, moram priznat da bude blagdan za oči. Za požalit što su se zaredili i obećali da neće koristit to blago božje.
JANKO: Hehe, obećanje – ludom radovanje! A navraćaju i novinari, jel?
TETA BEBA: Aha, preko puta je neka redakcija, pa ih bude. Oni su – kako koji! Ima raznih, a neke ne moš ni premjerit pogledom, kad jedva virkaju ispod trbušine.
JANKO: Tko je od njih, onako, poseban?
TETA BEBA: Pa, glavni urednik!
JANKO: On ima najvećeg???
TETA BEBA: Ha, nema. Ali ima.
JANKO: Ma, kako to?
TETA BEBA: Kad ga gledam očima i usporedim s ostalima, vidim da nije najveći. Ali, glavni ima gadan artritis, pa mu uvijek uskoči upomoć neki od suradnika. Uđe s njim u zahod, raskopča šefu šlic, izvadi mu ga i drži. A dok drži, kuka li, kuka – 'aj, šefe, sve me ruka boli, što vam je veliki, što je težak'! I tako se svi novinari slažu da je šefov najveći, a što novinari kažu – to je istina!
JANKO: Dakle, svi su se članovi redakcije izredali oko šefovog pišulinca? Ima li netko tko ga osobito dobro opslužuje, bolje od drugih?
TETA BEBA: Ima. Zamjenik glavnog. On je isto u godinama, i pati od parkinsona. Dok taj drži, glavni se topi od milja i sve gladi ovog po ćeli. Kaže da mu zlata vrijedi. E, zato i ima dobro radno mjesto, tako je to!
JANKO: Kad smo već kod poltrona, ne mogu a da ne spomenem činovnike iz Gradskog poglavarstva. Jedan njihov ured smješten je baš u ovom kvartu. Dolaze li?
TETA BEBA: Veoma rijetko. Ponekad navrate dvojica, da se nešto nasamo dogovore. Onda uđu skupa u jedan WC i nema ih dugo van. Tu i tamo uleti poneki sam, ako ga je jako stislo na veliku nuždu, a svi njihovi zahodi budu zauzeti.
JANKO: Znači, možemo zaključiti da ljudi iz Gradskog poglavarstva uglavnom samo seru?
TETA BEBA: E, sinko, to si ti reko. Nisam ja.
JANKO: Draga teta Beba, vi ste već pri kraju svog radnog vijeka i uskoro ćete u zasluženu mirovinu. Vidite li nekoga tko bi vas mogao dostojno zamijeniti?
TETA BEBA: Vidim. Tebe, sinko! Jer, teško da ćeš nać ikoji drugi poso kad ti izađe ovo sranje od intervjua.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 04.03.2007. u 16:13 sati.