ponedjeljak, 25.09.2006.
IZLET U RUSIJU
 Odavno su prošla dobra, stara vremena hladnog rata, kad smo se u zemljama istočnog bloka mogli carski provesti, ako smo ponijeli traperice viška i nekoliko limenki Coca-Cole. Danas, bome, treba mnogo više. Zaključili su članovi vrhuške jedne naše prosperitetne tvrtke, po povratku iz Rusije.
Svog kolegu iz srednjeg menadžmenta, inače mog zakonitog Debelog, nisu poveli, iako je u pradavnim mladenačkim danima, između svih stranih jezika koje uspješno natuca, učio i ruski.
Ali čemu to, kad je ruski ionako slavenski jezik?
Dovoljno je ponijeti džepni rječnik i paziti da, u naletu srdačnosti, ne izvalimo 'u vas krasni život'.
No, srećom, razloga za srdačnost nije odveć bilo.
Tek što su izišli iz zgrade jednog od moskovskih aerodroma, naše je menadžere zaustavio zastrašujuće oklopljeni specijalac i tražio dokumente. Pomno je razgledao svježe poštambiljane putovnice, a zatim urliknuo. Samo jednu riječ. Glasila je 'davaj'!!!
Ne čekajući da ponovi zahtjev, generalni mu smjesta tutne u ruke šteku Marlbora.
Policajac se nacerio, rekao 'spasiba' i rutinskom kretnjom ugnijezdio poklon ispod masivnog oklopa.
Kad su se tako ljudski zbližili, generalni stade skupljati hrabrost da pita gdje bi mogli uhvatiti taksi, međutim, prije nego je zaustio, eto još jednog specijalca!
Po oznakama na rukavu i skrušenom držanju prvog, moglo se zaključiti da je drugi policajac šef. Poput svakog pravog šefa i ovaj je živio u uvjerenju da podređeni nisu sposobni obaviti posao, pa je sam ponovio postupak. Dokumenti-provjera-davaj!
Ispod njegovog oklopa završile su dvije pljoske votke, a generalni se ovog puta osmjelio tiho cijuknuti: «Taksi?»
Na inventivnoj mješavini ruskog i tobožnjeg-žali-bože engleskog, šef objasni da, zbog štrajka taksista, moraju uhvatiti bus, pa odlučnim pokretom snažne ruke naznači pravac kojeg se valja držati.
Pokorno su slijedili zadani smjer, klipšući cijelu malu vječnost, a da nisu zamijetili nijedan autobus, ni oznaku za autobusnu stanicu.
Stali su da predahnu pored velebne službene zgrade nalik na bunker s dva ulaza. Ubrzo su zamijetili da ispred prvog šeće policajac, a kako su s ruskom policijom već stekli izvjesna iskustva, brzo nastaviše dalje, zaobilazeći ga u širokom luku.
Pred drugim vratima nonšalantno je pušio tip u crnom kožnjaku.
Reklo bi se – bivši kagebeovac, a sadašnji pripadnik službe unutarnje sigurnosti. Ili, možda, mafije. Svejedno, nosio je naočale s pozlaćenim okvirima i za razliku od policajca, djelovao je donekle intelektualno.
Služeći se tečnim hrvatsko-englesko-rusko-pantomimičarskim zapitali su kako da dođu do hotela.
Pun razumijevanja, intelektualac posegne u unutarnji džep jakne. Ali nije izvukao Makarov, nego plastificirani notes i sjajnu kemijsku. Kojom je u par poteza vješto narisao složeni dijagram ulica, istrgnuo list i uslužno im uručio uz najljubazniji osmijeh, a onda dreknuo – 'davaj'!!!
Generalni je primijetio da se pogled kagebeovca više nego jednom koketno spustio na njegov zlatni Rolex. Stoga se obrati direktoru razvoja: «Daj mu sat!»
Okorjela se škrtica sa suzom u oku rastala od svoje jeftine krivotvorine, a veoma zadovoljni kagebeovac osobno ih povede do raskršća, pa iza ugla, gdje mahne vozaču minibusa sa nekakvim oznakama, valjda gradskog prijevoza.
Premda nigdje u blizini nije bilo znaka za autobusnu postaju, ovaj je smjesta stao, a KGB-mafijozo izmijeni s njim nekoliko riječi, pokazujući na našu menadžersku trojku. Vozač se servilno smješkao, no tek što se njihov pratilac udaljio, smrknuto odmjeri novopridošle putnike koji su zbunjeno zastali i prosikće 'davaj, davaj'!
Svjestan da je sad njegov red, direktor je prodaje ne trepnuvši žrtvovao najnoviji mobitel, još nerabljen. S kamerom.
Vozač ustane, pažljivo prevrćući dragocjenu stvarčicu u dlakavoj šapetini, pa se stane klanjati do poda, uz uzvike 'vboljšoj spasiba' i 'veličajšaja blagadarnost'!
Zatim bez pardona zgrabi za šije putnike na prvim sjedalima, pa ih lansira u pozadinu vozila, da bi na ispražnjena počasna mjesta nježno ušuškao trojicu, srcu mu iznenada priraslih, stranaca.
U prvih pet minuta vožnje, svako malo se okretao, krilio rukom u smjeru raznih građevina i nerazumljivo trtljao, u dirljivom nastojanju da odigra ulogu turističkog vodiča.
Srećom, ubrzo je odustao i uspostavio radio-vezu s bazom, vjerojatno tražeći pomoć.
I zaista, nedugo potom u bus se ukrcao mladić u kasnim dvadesetima i predstavio se kao taj-i-taj, vanredni student anglistike, prvi semestar, četvrti pokušaj.
E taj je već znao ponešto ispričati o kulturnim znamenitostima – od Muzeja KGB-a i Moskovskog cirkusa do Puškinovog muzeja, Puškin teatra i Puškinove biste, u nekom tamo parku.
Da ne spominjemo cijele ulomke iz Evgenija Onjegina, te milozvučne prijevode na indijanski engleski.
Iako je znameniti pjesnik veći dio života proveo u Petrogradu, ovaj mu, čini se, nikako nije mogao oprostiti što se izvolio roditi baš u Moskvi.
No, svemu dođe kraj, pa i torturi. Minibus-maršrutka se zaustavila, a mladac reče 'here we are' i ustobočivši se na vratima, razgovjetno doda: «Come on, davaj!»
Generalni ga odmjeri odozgo do dolje i na dnu zamijeti otrcane, raspadnute tenisice, čija bi veličina zadovoljila i jetija, poznatog pod nazivom 'bigfoot'. Dakle, isti slučaj kao i kod njega, samo što je on svoje pogoleme izdanke udobno smjestio u skupe šminkerske cipele od zmijske kože.
S teretom gorke sudbine na plećima, generalni se smjerno sagne, izuje cipele, preda ih oduševljenom studentu i natakne espadrile, koje je zbog opsesivne pedanterije koristio samo za štrapac po hotelskim sobama.
Ipak, sve su se žrtve na koncu isplatile, uspjeli su se dokopati hotela.
Odahnuli su primijetivši da osoblje izvrsno govori engleski. Isto kao i poslovni partneri s kojima su sastančili sljedećih dana. I premda nisu uspjeli potpisati ugovore, odvezli su ih službenim vozilom do aerodroma i ispratili na avion.
Tako da više nijednom nisu čuli mrsku im riječ 'davaj', besramno nedvojbenog značenja. Toliko nedvojbenog da im nije palo na pamet zaviriti u rječnik. Gdje lijepo piše da 'davai' znači i 'hajde, idemo, kreni, prolazi'. A ne samo 'daj mi', ne.
No, zahvljujući toj sitnoj zabuni, Moskvom će još dugo kružiti fama o Hrvatima.
Divnih li ljudi! Nesebičnih i darežljivih! Jednostavno ne mogu proći kraj čovjeka, a da nešto ne poklone. Za ne povjerovati!
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 16:45 - Dodaj komentar
(16) - Print
- #
utorak, 12.09.2006.
DON JUAN
Taština, taština, sve je taština!
Tko ima više? Kome ide bolje? Čija tetka poznaje popularnu TV-voditeljicu?
Ipak, čovjek jednom sazri i odbaci besmisleno robovanje prestižu. Radije se šali s djecom, piše priče, uzgaja ruže. Divi se i raduje prelijepoj biljci, i obuzme ga naivna želja da svoju radost podijeli s drugima.
«Gospođo, nemoguće je laiku uzgojiti vrsnu ružu, visine šest i pol metara, to čak ni meni nije uspjelo. Bit će da vam je izrastao kakav beznačajni rambler sićušnih cvjetića, a netko vas je krivo uputio da se radi o Don Juanu», pjevuckao je kroz slušalicu laksativno pokroviteljskim tonom Maksimilijan pl. Šmrček, glavni urednik glasnika 'Floris Metropolis'.
Priznajem, povrijedio me.
Istog trena snimila sam ne samo crvenog Don Juana, nego cijelo pročelje kuće, tako da se lijepo vidi još bujniji i viši Royal Gold, a nakon toga – dvorišnu stranu sa žuto-narančastim Alchemistom koji se protegao do punih sedam metara!¨Svidjelo se to aristokratu Šmrčeku ili ne.
Tko bi rekao, ali nije mu se svidjelo.
Ne samo da u časopisu nije posvetio ni retka mojim ružama, nego je promptno izbrisao fotografije koje sam stavila na vrtlarski forum i trajno banirao moj nick.
Krasno!
Ni med cvetjem ni pravice. Hortikulturalni fašist provodi svoju diktaturu, uvjeren da mu nitko ništa ne može.
Smjesta sam nazvala svoju tetku, čija je susjeda baka poznate TV-voditeljice.
Još istog tjedna, u jutarnjem terminu najgledanije lokalne televizije, odvrtio se prilog od čak tri i pol minute, pod naslovom 'Čudesne ruže obitelji Fair'.
Nije prošlo bez odjeka.
Jedan od stotinjak članova vrtlarskog foruma slučajno je, na putu do kupaonice, zirnuo u TV, vidio emisiju i postavio nezgodno pitanje plavokrvnom Šmrčeku:
«Zašto se fenomenalne ruže, odnjegovane rukom jedne vrijedne sugrađanke, ustrajno prešućuju u našim hortikulturalnim krugovima?»
Nemajući kud, plemeniti je Šmrček izvalio sljedeće:
«Da, čuo sam o spomenutim penjačicama. One su uspjele. Čak veoma dobro. Ali, da bih ja objavio prilog o ruži, to mora biti cvijet kojeg bih poželio u vazi na polici, onaj koji ću s guštom mirisati šest puta i za kojim ću (kad mi prestane mučnina od šestorostrukog mirisanja) htjeti i više no jednom posegnuti kada bude u vazi.»
Veoma suvislo, zar ne?
Kad me prošla mučnina od šestorostrukog čitanja, poželjela sam da autorov mozak jednog dana završi na polici, u vazi. S formalinom. I da bude na raspolaganju svakom patologu koji ga poželi primirisati. Ili prismrditi, ne bi li otkrio sve boleštine kojima je za života bio obilno obdaren.
Nositelj obdarenog mozga je, pak, u istom dahu stao komplimentirati našem poznatom hortikulturalnom maestru De Ružoviću, koji je uspio uzgojiti penjačice od čak 2,2 i 2,4 metra, jupi-jeeee, za ne povjerovati!!!
U naletu spontanih multiplih orgazama, grof ili barun, ako ne i vojvoda Šmrček sročio je, ni pet ni šest, nego ovu nevjerojatnu nevjerojatnost:
«I možda je ljeto i sparina, ali ja ovog časa stavljam svoj zimski šešir na glavu samo da bih ga pred De Ružovićem mogao skinuti!»
Divotne li rečenice!
Znači li to da si Maksimilijan pl. Šmrček ne može priuštiti jedan obični ljetni šešir?
Ili, po dvorskoj etiketi, skidanje zimskog šešira predstavlja znak dubljeg poštovanja?
Zašto onda ne nabije na tikvu šubaru od polarnog tvora?
Ili haubu s priključcima za elektro-šokove? Koja, zasigurno, ima daleko najveću težinu između svih mogućih pokrivala za glavu.
No, bez obzira na kvalitetu ambalaže u koju bude odlučio zapakirati najugroženiji dio svoje anatomije, ja ga više neću kontaktirati.
Nema potrebe.
Svakog dana poneki novi prolaznik prošeće našom ulicom i zastane da razgleda moj Royal Gold. I mog Don Juana.
Mogu se hortikulturalni elitisti praviti ludi do besvjesti, ali nema koristi.
Ljudi znaju! Tko ima najvećeg!!!
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:59 - Dodaj komentar
(34) - Print
- #
utorak, 05.09.2006.
MAGARIJADA
 Ako me išta dovodi do ruba živaca, to su umobolna klepetanja zadrtih ljubitelja životinja. Kad kažem 'zadrti', mislim na one koji bi ondatrama dali ljudska prava, termitima sindikat, a mandrilima – mjesta u parlamentu.
Najgori među njima u stanju su prevrnuti nebo i zemlju da pomognu nekakvoj živini, a ostaju sasvim bešćutni nad patnjom čovjeka. Svog bližnjeg. Svog rođenog. Koji ih je rodio!
Kao što pogađate, radi se o mojoj djeci.
«Mama, želimo spasiti Đuru!»
«Đuro je rođen kao magarac i ostat će takav, nema mu spasa.»
«Otkupit ćemo ga od gazde i dovesti u Zagreb, u naše dvorište.»
«A gdje će provesti zimu?»
«U tvojoj radnoj sobi!»
Jasno, magarac je radna životinja i sasvim je prirodno da boravi u mojoj radnoj sobi.
«Mama, ljudi drže svakakve ljubimce u gradu. Ako netko može imati odvratno ružnog psa, veličine gnua, zato mi ne bi imali Đuru, koji je malen i lijep?»
Istina, Đuro je patuljasti magarčić, usto - još je dijete, i treba mu nježnost i ljubav.
A surovi gazda želi ga iznajmljivati turistima za slikanje. Strašno je to! Srce mi se para i njačem od bola!
Srećom, moje plemenite kćeri odlučile su ga izvući iz ralja bestijalne kapitalističke eksploatacije i poštedjeti mukotrpne karijere foto-modela i filmskog glumca.
To što sam ja odvela djecu na more s namjerom da, pored kupanja i skakanja na glavu, provedemo vrijeme u kvalitetnom druženju, raspravljajući o smislu života, grčkim mitovima, Ilijadi, Zvekanijadi i Grgi Čvarku, nije više važno. Palo je u drugi plan.
Jer svu pažnju treba pokloniti Đuri. Zaključile su mudro moje senzibilne kćeri. Isto kao i svako drugo dijete u radijusu od dvadeset kilometara.
Susjedov vrt ispunjen je dječjom grajom, a Đuro je ravnopravno uključen u sve igre.
Čak i kad se igraju škole. Mislite da sjedi u magarećoj klupi? Ni govora. Najbolji je u razredu, čak je dobio pohvalnicu. Može se reći da se savršeno uklapa u napredne ideale našeg školskog sustava.
I politika mu leži. Kad su birali predsjednika, uvjerljivo je pobijedio protukandidata Marinka, iako ovaj znade zviždati kroz rupu od ispalog milječnog zuba. Ali što je to u usporedbi s Đurinim predizbornim revanjem?
Sve u svemu, veoma pametno magare. I više od toga. Produhovljeno!
Vjerovali ili ne, velebni sprovod zgaženom gušteru, predvodio je nitko drugi do Đuro, u ulozi svećenika. Veoma je ozbiljno shvatio svoju dužnost i tokom cijele ceremonije svečano izvodio pogrebnu litaniju, točno kako treba: nja-nja-nja-nja!!!
Tako je to.
Sudbina je htjela da Đuro bude karizmatičan i neodoljiv, a ja samo jedna obična, nezanimljiva mama.
Povukavši se u sjenoviti kutak baštice, u prvo sam vrijeme čitala. Metafiziku i ontologiju. A onda mi je počela nedostajati komunikacija.
Željna tople ljudske riječi, obratila sam se Sabini. Povučena je i suzdržana, ali slušala me s velikim zanimanjem. Čim bi čula moj glas, prestala bi brstiti grm i legla bi u travu do mojih nogu.
Silno je simpatična, a daje i do litre mlijeka dnevno.
Nije čudo da me shvaća – i ona je bila majka. I nju su okrutno odvojili od djece.
Potrebita je suosjećanja i utjehe, sirotica.
A ljudi drže svakakve ljubimce u gradu. Ako netko može imati odvratno ružnog psa, veličine gnua, zašto ja ne bih imala patuljastu kozicu Sabinu? Zašto ne???
Lucy Fair,
vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:31 - Dodaj komentar
(21) - Print
- #
|
|
|
