Marketing
DON JUAN
Taština, taština, sve je taština!
Tko ima više? Kome ide bolje? Čija tetka poznaje popularnu TV-voditeljicu?
Ipak, čovjek jednom sazri i odbaci besmisleno robovanje prestižu. Radije se šali s djecom, piše priče, uzgaja ruže. Divi se i raduje prelijepoj biljci, i obuzme ga naivna želja da svoju radost podijeli s drugima.
«Gospođo, nemoguće je laiku uzgojiti vrsnu ružu, visine šest i pol metara, to čak ni meni nije uspjelo. Bit će da vam je izrastao kakav beznačajni rambler sićušnih cvjetića, a netko vas je krivo uputio da se radi o Don Juanu», pjevuckao je kroz slušalicu laksativno pokroviteljskim tonom Maksimilijan pl. Šmrček, glavni urednik glasnika 'Floris Metropolis'.
Priznajem, povrijedio me.
Istog trena snimila sam ne samo crvenog Don Juana, nego cijelo pročelje kuće, tako da se lijepo vidi još bujniji i viši Royal Gold, a nakon toga – dvorišnu stranu sa žuto-narančastim Alchemistom koji se protegao do punih sedam metara!¨Svidjelo se to aristokratu Šmrčeku ili ne.
Tko bi rekao, ali nije mu se svidjelo.
Ne samo da u časopisu nije posvetio ni retka mojim ružama, nego je promptno izbrisao fotografije koje sam stavila na vrtlarski forum i trajno banirao moj nick.
Krasno!
Ni med cvetjem ni pravice. Hortikulturalni fašist provodi svoju diktaturu, uvjeren da mu nitko ništa ne može.
Smjesta sam nazvala svoju tetku, čija je susjeda baka poznate TV-voditeljice.
Još istog tjedna, u jutarnjem terminu najgledanije lokalne televizije, odvrtio se prilog od čak tri i pol minute, pod naslovom 'Čudesne ruže obitelji Fair'.
Nije prošlo bez odjeka.
Jedan od stotinjak članova vrtlarskog foruma slučajno je, na putu do kupaonice, zirnuo u TV, vidio emisiju i postavio nezgodno pitanje plavokrvnom Šmrčeku:
«Zašto se fenomenalne ruže, odnjegovane rukom jedne vrijedne sugrađanke, ustrajno prešućuju u našim hortikulturalnim krugovima?»
Nemajući kud, plemeniti je Šmrček izvalio sljedeće:
«Da, čuo sam o spomenutim penjačicama. One su uspjele. Čak veoma dobro. Ali, da bih ja objavio prilog o ruži, to mora biti cvijet kojeg bih poželio u vazi na polici, onaj koji ću s guštom mirisati šest puta i za kojim ću (kad mi prestane mučnina od šestorostrukog mirisanja) htjeti i više no jednom posegnuti kada bude u vazi.»
Veoma suvislo, zar ne?
Kad me prošla mučnina od šestorostrukog čitanja, poželjela sam da autorov mozak jednog dana završi na polici, u vazi. S formalinom. I da bude na raspolaganju svakom patologu koji ga poželi primirisati. Ili prismrditi, ne bi li otkrio sve boleštine kojima je za života bio obilno obdaren.
Nositelj obdarenog mozga je, pak, u istom dahu stao komplimentirati našem poznatom hortikulturalnom maestru De Ružoviću, koji je uspio uzgojiti penjačice od čak 2,2 i 2,4 metra, jupi-jeeee, za ne povjerovati!!!
U naletu spontanih multiplih orgazama, grof ili barun, ako ne i vojvoda Šmrček sročio je, ni pet ni šest, nego ovu nevjerojatnu nevjerojatnost:
«I možda je ljeto i sparina, ali ja ovog časa stavljam svoj zimski šešir na glavu samo da bih ga pred De Ružovićem mogao skinuti!»
Divotne li rečenice!
Znači li to da si Maksimilijan pl. Šmrček ne može priuštiti jedan obični ljetni šešir?
Ili, po dvorskoj etiketi, skidanje zimskog šešira predstavlja znak dubljeg poštovanja?
Zašto onda ne nabije na tikvu šubaru od polarnog tvora?
Ili haubu s priključcima za elektro-šokove? Koja, zasigurno, ima daleko najveću težinu između svih mogućih pokrivala za glavu.
No, bez obzira na kvalitetu ambalaže u koju bude odlučio zapakirati najugroženiji dio svoje anatomije, ja ga više neću kontaktirati.
Nema potrebe.
Svakog dana poneki novi prolaznik prošeće našom ulicom i zastane da razgleda moj Royal Gold. I mog Don Juana.
Mogu se hortikulturalni elitisti praviti ludi do besvjesti, ali nema koristi.
Ljudi znaju! Tko ima najvećeg!!!
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 12.09.2006. u 23:59 sati.