::LUCY FAIR::

srijeda, 12.10.2005.

KRADLJIVAC BICIKLA

Nije lako današnjoj djeci, preopterećena su. Zaključila sam jučer u muzičkoj školi. Moja se kći doimala poput miša iz crtića kraj golemog glasovira. Tužno je vidjeti, a kamoli slušati. Kad je stala drndati po tipkama, pobjegla sam na hodnik. A tamo se pojavio jedan švrćo, još manji, nosajući u naručju violinsku kutiju.
Soba za gudače, nažalost, nema zvučnu izolaciju.
Ubrzo je počeo koncert za hrđavu pilu, oprljenu mačku i nepodmazana vrata.
Roditelji koji upisuju klince na violinu stvarno nemaju srca. Strašno!
Zaboravila sam ponijeti vatu, a kuglice od papirnatih maramica nisu mi dobro sjele u uši. Sreća što je lijepo vrijeme, pa sam mogla izići na sunce. Tek što sam zakoračila na cestu, sitna djevojčica velikih, tužnih očiju dogurala je do vrata škole muški bicikl sa velikom crnom kutijom. Pomogla sam joj prenijeti violončelo preko praga.
Oslonjena na ogradu, zapalila sam cigaretu, tugujući u sebi nad sudbinom jadnih mališana, rođenih u ovim okrutnim vremenima.
Odjednom, niotkuda se stvorio oniži tip u zgužvanom odijelu i ispružio ruke da zgrabi guvernal bicikla.
"Halo! Što to radite?"
"Uzimam bicikl", reče lopov lakonski.
"E, neće ići", rekoh, pa zgrabim i ja.
"Pustite me na miru", obrecne se lopina.
"Pustite vi bicikl ili ću zvati policiju!"
"Znate što? Ja ću odvesti bicikl, a vi zovite policiju, može?"
Baš lukavo! Dok policija dođe, uzme podatke i pokrene postupak, neki novopečeni šminker vozit će novi bicikl kroz sela Beludžistana.
A kako će mala čelistica sjetnih očiju prenositi svoj glomazni instrument?
"Smjesta ostavi bicikl, inače..."
"Inače što?"
"Pazi, imam crni pojas", odlučno sam slagala.
"Haha, a ja sam Terminator!"
"Netko me zvao?", zapitao je mladić u bijeloj odori, proguravši impozantna ramena kroz prozor u prizemlju susjedne zgrade. Tamo su, naime, prostorije karate-kluba.
"A sad briši, da ti ne bih ja došao", nastavi trener.
Lopov se povuče korak nazad, otpljune, okrene se na peti i pretrči cestu, dobacujući kletve.
Odahnula sam. Ipak nije sve tako crno! Ima pravde i dobrote na svijetu, u srcima suosjećajnih ljudi, kao što sam, na primjer, ja. Da, mogla sam okrenuti glavu i praviti se da ništa ne vidim. Ali nisam. Imam razloga da se ponosim sobom!
"Bicikl je još tu", uzviknula je djevojčica s violončelom, "tata je trebao doći s posla, odvesti se kući na biciklu i doći autom po mene. Ma što je njemu? Pih!"
Slegnula sam ramenima, bez volje da išta objašnjavam.
A klinka se mrštila i nezadovoljno gunđala.
Čudim se.
Zašto ne bi malo prošetala, gurajući bicikl, po tako lijepom vremenu?
Eh, što su razmažena ta današnja djeca...

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka