::LUCY FAIR::

subota, 08.10.2005.

VRATA MOGU BITI OTVORENA ILI ZATVORENA

Prijatelji bi trebali stajati jedni uz druge, zar ne? Ja sam danas dva sata stajala uz frendicu Marki i pokušavala je odvojiti od svog kompjutora. Loše utječe na nju.
Niki, gejlezbo cura s kojom se sastaje preko mojeg ICQ-a, izgleda da se uživo viđa s drugom. Tko zna zašto? Možda jer je skoro upola mlađa od Marki i prilično zgodna ili neku ulogu igra i to što živi u mjestu, oko dvjestopedeset kilometara udaljenom od Zagreba, pa se ona i Marki uopće ne susreću, osim na netu?
Pored toga, mala baš mora svaki dan hodočastiti u školu, kao da je to najvažnija stvar na svijetu. Umjesto da dane i noći provodi ispred monitora, zaključana u sobi, čekajući da se Marki javi.
Zbog svega toga Marki je veoma uzrujana i nimalo sretna. Što mene jako žalosti. Jer, nisam je pozvala k sebi zato da bi se osjećala nesretno, dok lupa po mojem kompjutoru. Zapravo, uopće je nisam pozvala zbog kompjutora, nego zbog brave na vratima. Naime, moja je nježna ženska ruka jutros uspjela slomiti ključ u bravi. I bravu, prilikom izvlačenja slomljenog ključa.
A danas je praznik. Točno prije četnaest godina Sabor je proglasio nezavisnost. Ne misleći na sigurnosne probleme, koji mogu uslijediti. Kad se nekome baš na taj dan slomi brava na vratima, a majstori ne rade.
No, na sreću, tu je Markin tata, umirovljeni bravar. I čudesno strpljiva osoba. Te je, pukim čudom, uspio prenijeti dio znanja na svoje dijete.
Dijete Marki je, kao pravi prijatelj, smjesta dojurila na moj poziv. Bez alata. Bez tate. I bez imalo interesa za moju nevolju. Nego se isključivo fokusirala na svoju, uletjela u stan i zasjela ispred kompjutora.
A sad jadikuje, glasom punim očaja: "Ah, njezino je srce otvoreno svima!"
"Baš kao i moja ulazna vrata", dodajem u istom tonu.
"Naravno da su otvorena kad si uništila bravu, pa se ne daju zatvoriti. A mogu biti zatvorena ili otvorena, trećeg nema", obrecne se Marki i krene opet ukucavati Nikin broj.
"Bilo tko može mi ući u stan", nastavljam tužaljku.
"Oh da, zamisli! Strahovito zabrinjavajuće! S obzirom na neprocjenjive vrijednosti koje posjeduješ. Picasso na zidu! A ne!? To je tvoja svekrva u narodnoj nošnji, sorry, zabunila sam se..."
"Nisam mislila na lopove. Kaj ako dođe neki gnjavator? Na primjer - tvoja Anđelka?"
Na spomen tog imena, Marki me probode zvjerskim pogledom i prepili napola. Jer, Anđa je luda. Za Marki i općenito. Toliko da je neko vrijeme pratila ovu u stopu. I da sam na Markinom mjestu, ne bih tako bezbrižno sjedila kraj otvorenih vrata.
"Bez brige", procijedi Marki, "opet su je hospitalizirali. A vrata psihijatrije osigurana su trostrukom bravom. To nitko ne može razvaliti, čak ni ti, čak ni...Anđelka!!!" Zavapila je Marki, padajući sa stolca.
Zaista, na vratima sobe stajala je Anđa.
"Bok, cure", procvrkutala je umiljato, glasićem raspjevanim od titrave sreće, kao luđakinja koju su pustili iz ludnce, na slobodan vikend.
Marki mi dobaci pogled pun očekivanja. Onakav kakav sam ja uputila njoj, pokazujući slomljenu bravu, u nadi da će smjesta zasukati rukave. Sad se ona nada da ću rukave zasukati ja i iznijeti Anđu van. Da ne bi! Nisam luda da se zamjeram osobi kojoj na čelu piše 'schizophrenia paranoides'.
"Sjedni, Anđelka", rekoh najljubaznije, "jesi za kavicu?"
"Budem ti pomogla nositi šalice", procvili Marki i uputi se za mnom u kuhinju.
"Jesi normalna", napala me tamo, "kak si mogla dopustiti da ovak uleti?"
"Nisam je ja pozvala, došla je sama, kroz otvorena vrata!"
"Pa tak ti može bilo tko upasti u stan, kak se usudiš ostavit vrata samo tak, kog vraga nisi smislila nekaj???"
"A kaj? Vrata mogu biti otvorena ili zatvorena, trećeg nema, ne?"

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka