::LUCY FAIR::

ponedjeljak, 08.11.2004.

STRAH GOLMANICE OD PENALA

U pola osam, dok su moje klinke doručkovale, dohvatila sam telefon i utipkala Markin broj. Cure sporo žvaču i mrzovoljno srču čaj, preko volje provjeravaju sadržaj školskih torbi, svađaju se međusobno oko garderobe, sa mnom što baš svaki dan moraju ići u školu i s bakom, jer je zamijetila da pokušavaju prokrijumčariti u torbe zbirku Barbie-časopisa.
Naposlijetku, uspijevam ih udobrovoljiti putem primitivnog podmićivanja čokoladama, te pristaju krenuti s taticom. Zatim još minutu - dvije listam Barbie-časopise i moja frendica Marki se napokon javlja: "Aaaaa...ne...joj..."
"Marki, petnaest do osam, ustaj!"
"A...su-dac...je-da-na-est-er-ac", propentala je Marki, prekinula vezu i otpuzala natrag u krevet.
Otišla sam u pekaru i dućan, popričala s prodavačicama i susjedom Klopotec i po povratku, zakucala na Markina vrata, legla na zvonce, mahnula susjedovom psu ispred nosa paketom hrenovki tako da je stao tuliti kao uklet i utipkala Markin broj u mobitel. Nakon desetak minuta telefon se odazvao: "Ooooh..."
"Marki, otvaraj vrata!!!"
"Vvvv...vrat-ni-ce...lijeva...desna...penali...li..li", odhalucinira Marki i padne u slijedeću fazu hibernacije.
Ništa, vratila sam se kući, istovarila nabavku i zaputila se u DM po boju za kosu. Ali kako ultra neonske blond-ash trenutno nisu imali, umjesto toga kupila sam četiri vrste šampona, balzam za podočnjake, spravicu za elektromasažu, dva tonika za zatezanje i jedan za opuštanje, tekući puder, kremu za vrat i aromatično ulje za masažu koljena. Usput sam razgledala ponudu u obližnjem butiku i na štandu, od švercera dječjim igračkama, kupila set za prave male policajce.
Pred Markinim vratima navila sam malu policijsku sirenu, koja je zavijala jednako uspješno kao i bilo koja velika, te stala naizmjenično pritiskati zvonce na vratima i urlati u megafon neka ustane, uz raznovrsne psovke.
Nakon ciglih dvadeset minuta Marki je istrčala u pidžami.
"Si luda? Kaj se dereš??? Bude neko zvao policiju", opravdano se obrecnula na mene, "koliko uopće ima sati?"
"Pola deset."
"Điiizus! Pa ja danas imam razgovor za posao...evo, sad...u devet!!! Kaj me nisi probudila???"
"Budim te od pola osam."
"A to je bio telefon? Imala sam feeling da sudac fućka, opet sam sanjala nogomet..."
Da, Marki je u ranom djetinjstvu doživjela tešku emocionalnu traumu, kad su je izbacili iz nogometne ekipe, nakon što su shvatili da je curica. Još i danas trpi posljedice. Ja je poznajem, pa imam razumijevanja. Ali što će reći njezina nova gejlezbo cura, koja joj je ugovorila sastanak?
"Micica, srčeko", slini Marki u slušalicu, "znaš kaj? Nisam mogla doći na sastanak...da, znam da je važno, ali pazi kaj se desilo - krenula sam od kuće u osam i pičim prema tramvajskoj, a kad tam, kraj dječjeg igrališta, moja frendica Lucy, pričala sam ti o njoj, da...I zamisli, leži ona dole, krvari iz njuške, baca se, urla ko luđakinja. Kaj je bilo? Zaigrala se s klincima nogomet i strefila je lopta u glavu, tak da sam joj morala zvat hitnu. Nisam je mogla sam tak pustit, ne? Je, sama si je kriva, luda pa živi, ali znaš mene - na svakog se sažalim..."

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka