::LUCY FAIR::

nedjelja, 24.10.2004.

IGRA MAKNUTIM PERLAMA

Starija sestrična, u zreloj pubertetskoj dobi, igra se s mojim osmogodisnjim kćerima škole. Lijepo, u svakom slučaju bolje nego da se igraju pljačke banke.
I ja sam se nekad tako igrala sa starijom rođakinjom. Gradivo koje mi je ona ispredavala sjelo mi je bolje nego ono u pravoj školi. Još i danas pamtim 'etan-metan-propan-butan, ti si jedan orangutan'. Ne znam u čemu je stvar? Bit će da dječja pažnja raste proporcionalno s brojem majmunarija uključenih u nastavu.
Međutim, moja je nećakinja prilično ozbiljna mlada dama. Ne čujem smijeh, čak ni hihotanje. Rekla bih da predaje nešto veoma komplicirano. Hajde da oslušnem.
«Dakle», autoritativno će učiteljica, «kako se zove najvažnije učeničko pomagalo? Da čujemo! Zove se…šala…šala…»
«Šala-mala», bubnu uglas moje zbunjene prvašice.
«Ne», strogo odvraća mlada prosvjetna radnica, «nego šalabahter! Zapišite i dobro zapamtite. Ako drugi put ne budete znale, dobit ćete jedinicu! Sad dobro slušajte, ovo je teško. Šalabahtere razlikujemo s obzirom na 1) podlogu, 2) vrstu zapisa i 3) rezultate. S obzirom na podlogu, imamo: a) papirnate i b) ostale. Papirnati se sastoje od papira, a ostali mogu biti zapisani na raznim priručnim sredstvima, kao što su: školska torba, klupa, naslon stolice od onog ispred, njegova leđa, te ostali predmeti koji te okružuju – zid, prozorski okvir, radijator, žardinjera, listovi fikusa, gips na nozi.
Većina tih sredstava ne valja, jer zahtijeva dosta truda, a lako se otkrije. Zato po 3) rezultatima ili učincima, nepapirnati šalabahteri uglavnom spadaju u naivne ili neuspješne.
Šalabahter kao komadić papira najrasprostranjenije je pomagalo, koje se može pripremiti kod kuće i jednostavno je za rukovanje. Naprosto se drži u ruci i po potrebi se skriva na razna mjesta: ispod kontrolne, u dijelove odjeće, obuće, frizure, vlastite i tuđe. Poteškoća je što zahtijeva izvrsnu koncentraciju i savršene reflekse. Zato su bolji šalabahteri koji sami nestaju, na primjer – dugačak i uzak, namotan u čvrstu rolicu. Jedan kraj se ljepilom pričvrsti na odgovarajuće mjesto – ispod klupe, stolice ili iza potrgane cijevi od grijanja, koja se baš prigodno svija kraj tvoje glave. Kad ne znaš odgovor, ležernim pokretom posegneš za njim, povučeš ga, prepišeš i naglo pustiš, a on se sam vraća u prvobitni položaj. Problem je što se od prečestog povlačenja izravna i poprimi oblik crknute trakavice, što će iskusni nastavnik uočiti do kraja sata, ako ga na vrijeme ne ukloniš.
Druga mogućnost je šalabahter veličine dlana, a pričvršćen je na flaks, koji provučeš kroz rukav i majicu, tako da drugi kraj možeš dohvatiti i povući, kad ti nastavnik želi pogledati ruku i zavrnuti rukav. Nešto je bolja tehnička izvedba ako se za potezalo uzme gumi-lastika. No, nevolja je – kako ga iščeprkati nakon nastavnikove provjere? Lijepljenje šalabahtera na unutarnje rubove odjeće nije preporučljivo, jer se teško uklanja i lako otkriva, te spada u naivna sredstva.
Najuspješnije je sredstvo takozvani mađioničarki šalabahter, koji se sastoji od papirića i dva magneta srednje veličine. Na jedan se magnet pričvrsti šalabahter i postavi se ispod klupe, a drugi se instalira u pernicu, koja leži na radnoj površini. Kad nastavnik zamijeti da virkaš ispod klupe i krene prema tebi, ti jednostavnim, laganim potezom pernice odvedeš šalabahter na drugi kraj stola. Stane li pipkati područje podkluplja, hladnokrvno šetaš šalabahter u smjeru suprotnom od kretanja njegove ruke. Jedini način da te razotkrije bio bi da se sagne i baci pogled, što je većini nastavnika, zbog trbuha, neizvedivo.
Uz mađioničarski, postoji i samorazarajući šalabahter, koji se u momentu opasnosti neutralizira djelovanjem kemijsko-bakteriološkog oružja. Priprema se tako da potrebne podatke zapišeš na površinu papirnate maramice, koju u željenom trenutku izvučeš iz džepa, rasprostreš po stolu i jednostavno prepisuješ. Kad se nastavnik uputi prema tebi, uzmeš šalabahter, prineseš nosu i istreseš sav raspoloživi sadržaj sinusa na površinu istog. Za svaki slučaj, još se iskašlješ i zahračkaš, te gnusnu gvaljicu zamotaš u masni papir od bureka, pa sve skupa spremiš u džep. Što osigurava ostale šalabahtere koje tamo držiš, jer te nakon spomenute operacije nastavnik sigurno neće pretraživati.
Ipak, svi navedeni šalabahteri po 2) vrsti zapisa spadaju u obične. Osim njih, postoje i šifrirani, koji su turbo najuspješniji i na najvišem mjestu po 3) rezultatima ili učincima. Njihova je prednost što ih možeš staviti bilo gdje i bilo kako, čak i na katedru, a da nastavnik ne kuži o čemu se radi, a ako i sumnja, ne može ti ništa dokazati. Problem je što priprema i upotreba takvog šalabahtera zahtijeva izvrsno poznavanje nekog sustava šifriranja, na primjer – Morseove abecede i to stvarno moraš znat' k'o vodu pit'. Drage moje učenice, jeste li išta zapamtile, pod 1, 2 i 3?»
« Jesam, nešto», nevoljko odgovara starija blizanka, «ali čini se da je sve to dosta opasno, jer te uvijek mogu uhvatiti. Ja ću radije naučiti gradivo.»
«Dobro», s visine će učiteljica, «kad si takva ziherašica, nek' ti bude. A što kaže tvoja sestra? I ti ćeš biti štreberica?»
«Ne», zgranuto odvraća mlađa, «ni govora. Ja ću prepisivati od seke.»
«Hm», pokušava je zbuniti učiteljica, «a zašto bi ona tebi dopustila da prepisuješ od nje?»
«Zato jer ću joj dati da se igra s mojim igračkama. I da se ljubi s mojim dečkom. A smjet će nositi i moje perlice, koje sam maknula mami, a ona misli da ih je izgubila…»

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka