::LUCY FAIR::

ponedjeljak, 16.08.2004.

NA MUKAH

Dvanaestogodišnja curica, pjegava, s plavim kečkicama, zibala je glavicom lijevo-desno, vapijući pretužnim glasićem:
«Pokle su me prikovali zlizani za ovi daski,
Ja nisan već doma videl, ni svoje zagledal majki…»
Naša učiteljica nervozno je grizla usnice, na mukama. Ova mala najbolja je dosad i sigurno će donijeti masu bodova svojoj otmjenoj školi iz centra. Mi, bijednici iz predgrađa, izgleda da smo predodređeni za poraz. Svugdje, čak i na natjecanju dramsko-recitatorskih grupa.
«Nogi su mi polomili, strli su mi dušu mladu», bugarila je pjegava plavušica očiju punih suza, dok su odrasli u publici pretraživali džepove i torbice, u potrazi za papirnatim maramicama. Kad je zajecala «utopit ću brod prokleti», nije bilo nikoga kome se nije oteo glasni uzdah, a kad je, napokon, gušeći se u suzama, zakantala «ko dete ću čuvat slepo i zibat te lepo, lepo: trajna, nina, nena», svi su glasno ridali, uključujući i članove žirija.
U tom momentu činilo se da je sve riješeno. Ali, naša učiteljica, stara partizanka, odlučila se na borbu do posljednje kapi krvi. Moje. Imala sam samo devet godina. I kad su se birali materijali, uzela sam 'Iz Krležinih Balada'. Nitko me nije ozbiljno shvatio, čak me nisu htjeli prijaviti u redovni sastav, nego su me upisali pod 'neobavezno'.
Sada, svjesna da ionako nema što izgubiti, stara partizanka me gurnula na pozornicu i prosiktala: «Daj, pa dokle dođeš – dođeš…»
Izložena pogledima, onako sićušna i beznačajna, osjećala sam kao da se penjem na stratište. U tom tonu sam i započela:
«Kaaarv, ta slana, kmetska,
stubičanska kaaarv,
ta čarna, čerlena,
vonjhava, gosta…»
Išlo mi je. Ćutila sam tu puntarsku 'kaaarv' u svojim venama. Brzo sam se uživjela u patnje svojih predaka:
«V sakom rebru čavel, čavlov v mesu trideset i tri,
kaaarv ruče kakti bivol, kak stekli pes tuli…»
Moram priznati, zapanjila sam samu sebe. Nisam znala da mogu biti tako glasna. Mali ptič – velki krič! A kad sam došla do 'steklog pesa' stvarno me obuzeo bijes, pradjedovski zov za pravicom. Buntovno sam zakoračila prema žiriju, vičući iz sveg glasa:
«Doktori, gospoda, gingavohodci, kervolisci,
pravde i pravice zakoniti zvertavci…
…kaj hočeju od mene?»
K vragu, nešto sam preskočila. I pobrkala. Pa što? Kao da je važno, što bi oni htjeli?
«Kaj priznati im imam?
Lesice i tice imaju svoj stan,
A sin človeči, gde bi položil glavu, nema…»
Da, nema! Odmorila bih se, već sam mokra od znoja. Najradije bih prilegla tu, pod vrućim reflektorima. A moram dalje, zbog njih, mamicu im krvničku! Stisla sam šakice u pravednom gnjevu i vrisnula kao da me krune krunom Matije Gupca:
«Paličje, korbači, Herodešove šibe,
temfaju denes bokce kak krepane ribe!!!
Nad žveplenim ognom zmučeno lice
Jene reš spečene coprnice…»
Tu sam stala, prepukao mi glas. Počela sam kašljucati, ali nije se čulo, od galame iz publike. Ili da opišem taj košmarni trenutak riječima velikog Miroslava, iz 'Pjesme toreadora':
«To urla pljesak ko fijuk oluje,
arena kliče, a meni se bljuje!"
Nakon bljuvanja, nisam imala snage dočekati kraj priredbe, završila sam u školskoj ambulanti. Ali da, pobijedila sam!

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka