::LUCY FAIR::

srijeda, 11.08.2004.

SMRT U VECEU

U iznošenom ljetnom odijelu i svilenoj lila košulji, koja je vidjela i bolje dane, Gustav je sjedio na terasi birtije i pijuckao Pina Coladu.
Za okolnim stolovima tipovi izbrijanih glava, obuveni u Martensice, ispijali su krigle piva, pričali viceve o pederima i natjecali se tko će glasnije podrignuti.
Još prije pet godina, Gustav bi kročio na takvo mjesto samo iz vica. Sada, on je sam bio vic, i to loše ispričan. A nekoć bijaše veliki umjetnik - kompozitor, pisac, cirkuski pantomimičar. Na vrhuncu slave, svi su ga voljeli, a osobito lijepi studenti umjetnosti, iz uglednih obitelji. Ovako propalog i ostarjelog, teško da bi ga prepoznali.
Stoga, Gustav je izabrao smrt. Ali, kako nije imao hrabrosti da sam obavi radnje, nužne za prelazak u željeno stanje, odlučio je prljavi posao prepustiti nekom drugom.
Izabrao je najglasnijeg, koji je prednjačio u prostačenju i isticao se muževnom pojavom, pomalo nalik na Matu Parlova, a više na Pavla Vujisića.
Za početak, fiksirao ga je pogledom i smješkao se. A kad je ovaj krenuo u toalet, Gustav se zaputio za njim. Čim su ušli, stavi skinheadu ruku na rame i nježno reče: «Sviđaš mi se…»
Tip ga divlje odmjeri i dohvati dugačku olovnu cijev, koja je čistačicama služila za odčepljivanje odvoda.
«Gotovo je», pomisli Gustav i zatvori oči.
Ćelavac podupre cjevčugom vrata zahoda, tako da nitko ne može ući, pa progovori šapatom: « Ti si prvi koji mi je prišao. A sam se nikad nisam usudio poduzeti prvi korak. Previše sam bojažljiv i nježan u duši. Da odemo večeras nekud? U kino, kazalište?»
«Da, svakako», reče Gustav sjetno, ćuteći kako svi uzvišeni ideali polako umiru u njemu.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka