Sunshine in my eyes..
10.05.2006., srijeda
Poruke i ja.. (:
Imam modem, nemam vise zicu za ADSL. Sve dobre stvari odu, prije ili kasnije. Htjela sam nesto reci, ali sad sam mozda izgubila inspiraciju. Najcesce dobijem inspiraciju kad se nalazim negdje gdje mi je nedostupan komp ili kad nemam papir da nest napisem. Prije sam cak pisala dnevnik, koji sam pisala redovito prvih 4 dana, a onda mi je dosadio. Kao i vecina stvari u zivotu, sve ti prije ili kasnije dosadi.
I nikad ne znas zasto, jednostavno dogodi se. Nego, evo; dobila sam poruku. Fora je to kad dobijes poruku, ne znas od kog, ali lijep je osjecaj kad ju dobijes, kad pise: 1 primljena poruka. Sad cu i ja vidjeti od kog je; B.R. Hmmmmm, da. Svida mi se. Nije lose. Nimalo. Pise: "Kako si mi?" I sto odgovoriti, u biti, trebam li uopce odgovoriti? Ne da mi se, ne znam zasto. Brzo mi se ugasilo prvobitno odusevljenje. Cesto to napravim, ne odgovorim ljudima na poruku. Zasto? NE ZNAM! Zao mi je, ali ne znam. Glupo je ocekivati da znam, mozda je to faza. Bas sam shvatila da totalno precesto u posljednje vrijeme govorim tu rijec; faza. A nekad nije bilo faza, nekad je sve bilo jednostavno i lako; nice and easy. Takav je bio moj zivot, ma i sad je. Sve ide nice and easy. I sve mi je u redu, ali ja se ne osjecam u redu. Malo se gubim. I ima jedna stvar koja me smeta, ali necu sada. Ne da mi se i o tome jos.  I've always thought that I would love to live by the sea To travel the world alone and live my life more simply I have no idea what's happened to that dream Cos there's really nothing left here to stop me It's just a thought, only a thought But if my life is for rent and I don't learn to buy Well I deserve nothing more than I get Cos nothing I have is truly mine... |
07.05.2006., nedjelja
Oni
Ovaj post nema naslov, mozda ga nece ni imati. No hoce, sigurna sam. Znate sto sam shvatila? Da obozavam nositi svoje suncane naocale, o da. Lijepo mi je hodati gradom i promatrati ljude, a oni ne shvacaju da ih gledas i promatras. No, smeta me nesto. Smeta me Njena prica, smeta me sto svakome to govori..
Mjesto dogadaja: Terasa kafica Vrijeme dogadaja: Petak, 5.5.2006. Likovi: 3 cure, On & njegovo drustvo, Ona i ja Glavno: To sto se dogodilo (ako se je dogodilo), bilo je prije 10,12 godina, mislim. Nisam sigurna. Ona tvrdi da se igrala sa svojim bratom i s Njim vani. I da ju je On poceo (imao je 6,7 god.) zlostavljati. Sve dok nije dosla njena mama.  Sjedile smo tako na terasi,a bio je i On. On je meni u biti, poput starijeg brata. Poznajem ga od rodenja, uvijek je pazio na mene, igrao se samnom, ucio me igrati nogomet, ma bas ko stariji brat. I normalno, pozdravimo se mi, popricamo i svatko sjedne na svoje mjesto k svojem drustvu. On je sjedio s deckima, Ona i ja s jos neke 3 cure. Jednu znamo dugo, a ove dvije smo upoznale prije hm.. 15, 20 min? I Ona shvati da je On tu i odmah je pocela pricati tim curama o tome sto se dogodilo. Ove su odmah rekle da je umisljen, da je arogantan, a one ga znaju iz autoskole. Dobro, nije On svetac, ali prema meni nikad nije bio ni umisljen ni ohol, a ni arogantan. Slusam i gledam i razmisljam. Koji kurac Ona svima to govori? Da li je to nesto s cime se treba hvaliti? Meni je bilo dosta i rekla sam joj pred njima kak se moze ponasat tak, zast mora ocrnjivat covjeka kud god dode? Rekla je: Pa sta? Zasto to ljudi ne bi znali? I nastavi se smijat.. I sve si vise mislim.. da je ona stvarno to dozivjela pa ne bi se tako ponasala.. Ne vjerujem joj, ne mogu. Sama si je kriva. Bit ce lijepo kad joj netko jednog dana opali samar; nadam se da ce to biti On, a ne ja. |
02.05.2006., utorak
Dan D
Jucer je bio dan D. Oduran, siv, crn dan koji je na srecu zavrsio. Ali samo dan. Osjecaj se nije maknuo, nije otisao nigdje, jos uvijek je tu. Na trenutke nestane pa se vrati. Osjecaj usamljenosti. Jucerasnji dan.. ne bi zeljela vise nikada ponoviti taj dan, ali znam da hocu. Onda.. onda mozda ne zelim uskoro taj osjecaj. A on nije ucinio nista.. vec netko drugi. Nezamislivo mi je kako je netko drugi prepoznao sto mi je, a on nije. To me povrijedilo, takve stvari me povrijede. Samo jednom sam trazila da bude uz mene, a on to nije napravio.. Kasnije je bio, ali.. Ne znam. Do njega mi je stalo kao do nikoga prije, to me plasi, strah me. Ljudi kazu da sam se zatreskala, opasno. Ali sto da ja mislim o svemu tome sad? Kad mi on nije pomogao, pa tko ce mi? Nitko, valjda nitko. Dobro, malo sam paranoicna. Malo puno.. ali mene je strah. Kak to ne shvacaju? Nitko, bas nitko to ne shvaca. Ne mogu se borit sa svime oko nas, ma mogu. Lazem. Samo lose je kad mi dode taj dan, koji dode mozd svaka 3,4 mjeseca. Mogu se borit, mogu sto god hocu, samo ne znam zelim li ja to. Fora je kad me jednom povrijedis, nema drugog puta.. ili moras bit stvarno posebna osoba. Neuobicajen post, ne?
|
