Jucer je bio dan D. Oduran, siv, crn dan koji je na srecu zavrsio. Ali samo dan. Osjecaj se nije maknuo, nije otisao nigdje, jos uvijek je tu. Na trenutke nestane pa se vrati. Osjecaj usamljenosti. Jucerasnji dan.. ne bi zeljela vise nikada ponoviti taj dan, ali znam da hocu. Onda.. onda mozda ne zelim uskoro taj osjecaj. A on nije ucinio nista.. vec netko drugi. Nezamislivo mi je kako je netko drugi prepoznao sto mi je, a on nije. To me povrijedilo, takve stvari me povrijede. Samo jednom sam trazila da bude uz mene, a on to nije napravio.. Kasnije je bio, ali.. Ne znam. Do njega mi je stalo kao do nikoga prije, to me plasi, strah me. Ljudi kazu da sam se zatreskala, opasno. Ali sto da ja mislim o svemu tome sad? Kad mi on nije pomogao, pa tko ce mi? Nitko, valjda nitko. Dobro, malo sam paranoicna. Malo puno.. ali mene je strah. Kak to ne shvacaju? Nitko, bas nitko to ne shvaca. Ne mogu se borit sa svime oko nas, ma mogu. Lazem. Samo lose je kad mi dode taj dan, koji dode mozd svaka 3,4 mjeseca. Mogu se borit, mogu sto god hocu, samo ne znam zelim li ja to. Fora je kad me jednom povrijedis, nema drugog puta.. ili moras bit stvarno posebna osoba. Neuobicajen post, ne?
Post je objavljen 02.05.2006. u 14:12 sati.