Fotkam, kuham, putujem https://blog.dnevnik.hr/okusi-tastes

subota, 04.09.2010.

Google Baby

Preko interneta se danas moze doista sve pa i doci manje vise legalno do djeteta koju vam rodi majka na drugom kraju svijeta a cija je jajasca donirala osoba s treceg kraja svijeta.

Nisam namjeravala pisati ovaj post ali film Google Baby mi nije dao mira. Sinoc sam ga slucajno primjetila na programu ARTE za prikazivanja prvih scena te procitala radnju. Dokumentarac zanimljivog sadrzaja ali meni teme koja mi nikako ne sjeda pod ‘normalno’ i okej. Kad sam se s citanja teleteksta vratila na film i htjela vec prebaciti na drugi program, ova mi je scena



privukla paznju, dobro me razdrmala, a ono sto je uslijedilo me toliko zaokupilo da sam odgledala cijeli film do kraja. S velikom mucninom koja se zadrzala do danas, ali u kojoj je ipak prevladala radoznalost.

Tema filma je ‘industrijska’ proizvodnja beba. Surogat majcinstvo kao industrija u rastu. Iznajmljivanje vlastite maternice za radjanje tudje djece u zamjenu za visoke – relativno (ali o tome kasnije) – svote novca koje majkama ‘na posudbu’ mogu promijeniti zivot.

U Americi se to cini uhodanom praksom pa se moze cuti i da razni celebrities usadjuju svoja jajasca i svoje spermije u te ‘rent-a-majke’ jer sami ne mogu roditi ili im se bas i neda biti trudnima jer ce im to promijeniti tijelo itd. Nedavni je primjer Sarah Jessica Parker, poznatija kao Carrie iz filma Sex i grad. Ona osim vlastitog vlastitog djeteta sad ima i blizance koje je za nju i supruga rodio netko drugi.

No da se vratim na film, nakon uvodnih scena koje se mogu pogledati ovdje:
www.zippibrandfrank.com
te spice filma, upoznajemo poduzetnika Dorona Mameta koji je sa svojim partnerom/deckom tako uz donirana jajasca i surogat majku upravo dobio svoju preslatku kcer. Te veceri mu u posjet dolaze i prijatelji, uglavnom gay muskarci, koji se raspituju za istu mogucnost. No, nemaju svi 140,000 dolara koliko je svoju kci platio Doron u SAD-u. Slijedece nam scene pokazuju da se to moze i jeftinije, ako se bude dovoljno domisljat kao sto je bio Doron koji napusta svoj dobro placeni posao da bi postao, kako on to vrlo prikladno naziva: “proizvodjacem beba”. I poput mnogih tvrtki, odlucuje se za ‘outsourcing’ odnosno glavni dio “proizvodnje” prebacuje tamo gdje je ljudski zivot najmanje vrijedan i najmanje placen. U Indiju i Juznu Afriku..

Stvar je jednostavna, klijent moze odluciti zeli li ili moze li donirati vlastito jajasce i vlastitu spermu ili mu je potrebno oboje plus necija maternica. Moze odluciti zeli li sam putovati do surogat majke ili sve uciniti pritiskom na tipkovnicu odredjenih internet stranica.

Zajedno sa svoja dva gay klijenta preko online agencije za donaciju jajasaca Doron trazi donatoricu koja bi “slicila majci ili sestri” jednog od njih. Odlucuju se za Katherine Gaylean koja je jedna od najtrazenijih donatorica a koja i sama ima dvoje djece i “jako zeli pomoci drugim roditeljima” koji djecu ne mogu imati. Iako redatelj zeli zadrzati nekakvu neutralnost te ne predstavljati svoje vlastito misljenje o temi, kroz film se protkalo nekoliko scena koje su snimljene na nacin na koji se Zippi Brand Frank i ne cini tako neutralnom redateljicom. Od nekih vam se samo stegne oko srca. Tako se posjecuje i donorica Katherine u kuci koju upravo obnavlja njen suprug a ona lezerno kaze da novac koji dobije u zamjenu za svoja jajasca (preko 10,000 USD za oko 20-tak jajasaca), trosi eto da bi renovirala kucu. Sto se u slijedecim scenama pokaze i ne bas tocnim jer Katherine i njen muz ponosno pokazuju oruzje koje posjeduju. Vise komada velikog oruzja. Neki su i “od celika” jer Katherine voli da se oruzje sjaji. I tako oni s terase pucaju u metu u sumi, njena starija kci (od 4-5 godina) takodjer, s nekom djecjom ali pravom puskom. Sve glasno i mladja kci zaplace a mama ju pita: “Zlato, plasi li te kamera :S”? A kratko nakon toga Katherine izleti prava istina: “Na oruzje trosimo najveci dio love”. Dakle ne na kucu, sto ljepse zvuci potencijalnim musterijama, nego na oruzje.

U Indiji vidimo surogat majke tupa, tuzna pogleda. One za cijelo vrijeme trajanja trudnoce ostaju u klinici jer je surogat majcinstvo velika tabu tema u Indiji.



Bijeda bijeda bijeda. Ove zene obicno dovode muzevi poput svodnika koji u ovom novcu vide novu kucu za obitelj, skolovanje za sina itd. Jedini nacin da promijene svoje financijsko i zivotno stanje. Obican porod se ne prikazuje nego samo carski rezovi i tu se takodjer postavlja nekoliko pitanja kao npr. Zasto? Navodno “ne prikazivanje” osobnog misljenja redateljice se ipak vidi i to u izboru prikaza zena pri radjanju: ove s pocetka filma, koja place kad joj donose bebu i jedne druge koju operiraju otvorenih ociju u nesvjesnom stanju. Saljivi komentari osoblja u operacijskoj sali, poput “Isti Collins” nakon sto izvade potpuno bijelu bebu iz maternice tamne Indijke, takodjer docaravaju hladnu rutinu i bescutan “biznis” s ljudskim tijelima.

Podrzavam izvanmatericnu oplodnju za parove gdje zena iz nekog razloga ne moze zatrudniti i imam nekoliko prijatelja koji su samo tako mogli zaceti svoju djecu. Podrzavam posvajanja djece iz domova ali tu vec nisam sigurna da li bih osobno za ovim posegnula da kojim slucajem nisam mogla imati djecu. Ali surogat majcinstvo mi je oduvijek bila strana stvar. Nikada na ovaj nacin ne bih isla “dirati po sudbini”. I nikad nisam i ne mogu razumjeti kako surogat majke emocionalno mogu iznajmiti svoje tijelo gotovo poput prostitutke te odvojiti hladno kalkulativan “posao” majcinstva od emocija trudnoce u kojoj zena prolazi kroz prave hormonalne oluje. Ali film se nije puno bavio majkama nakon poroda. Baby blues, neprekidno plakanje ili emocionalna nestabilnost koju su neke od ovih zena morale prolaziti nakon poroda i odvajanja od djeteta koje niti nije njihovo, nisu prikazani. Ono sto mozak svjesno moze odvojiti ali tijelo i zenski instinkti ne mogu. Ovo nije prikazani u filmu. Nije prikazan niti dio o roditeljima iz Japana (vidi web stranicu redateljice) koji su narucili dijete a dok su na njega cekali se rastali na gadan nacin. Tako gadan da niti jedan nije zelio to dijete niti ga preuzeti u Indiji. Surogat majka pak nije htjela zadrzati japansku bebu (jer sto ce reci selo) na sto su ju pokusavale prisiliti indijske vlasti i tako su se vrtili tri mjeseca u krug dok dijete na kraju nije posvojila njegova (prava) baka.

Rijeci redateljice ovog odlicnog ali potresnog te visestruko nagradjivanog filma (sto sam naknadno otkrila) su da moze razumjeti “feministicu” Dr. Patel koja smatra da indijskim surogat majkama pomaze da promijene svoje zivote (za “samo” – po zapadnim kriterijima - ili “čak” – po indijskim kriterijima – 6000 dolara koje primaju za porod). Frank takodjer pise, ukratko prevedeno za one koji mozda ne razumiju: “Ova rastuca industrija takodjer izaziva velik niz etickih pitanja. Ono sto se cini kao spasenje za neke, drugima se cini diabolickim…..Vjerujem da ce se stanje u buducnosti jos i vise zakomplicirati jer ce se potrazivati surogat majka ne kao zadnji izlaz nego kao alternativa za zene koje ne zele dobiti strije ili ne zele zatrudniti kako ne bi riskirale karijeru. Vjerujem da su poslovni aspekti reprodukcijske industrije jednako intrigirajuci koliko i zastrasujuci. Zbog nedostatka moralnih pravila ili etike, globalnu se ekonomiju eksploatira (iscrpljuje) do kraja. Zbog nepostojanja zakonskih granica i uz mogucnost visokih zarada, industrija ljudskog razmnazanja (reprodukcije) juri punom parom naprijed. Hladna i bescutna poslovna stvarnost vodjena samo principima slobodnog trzista koje se bavi s najosjetljivijom od svih tema. Zeljela sam kroz Google Baby predociti samo mali uvid u ono za sto smatram da ce postati ogroman problem za ljudskost u buducnosti.”

Evo i clanka iz New York Timesa za dodatno citanje onima koje zanima.


Sto vi mislite o ovoj temi i problemima kojima se bavi?

citam

ovo je samo moj mali podsjetnik na blogove koje posjecujem, to ne znaci da su mi tu svi favoriti. nemarno osvjezujem ovu listu i svako malo shvatim da na njoj nema nekim meni dragih blogera kojima ne propustam niti jedan post. neka mi oproste na kaoticnosti, nije namjerno. ali sigurna sam da znaju koliko ih volim pratiti i da se nece uvrijediti:

sjor profesur
brod u boci legendarni
marchelina
kritika pragmaticnog uma
kengur
xiola
tyche
cranberry
champs
bugenvilija
suzette
JJA
macka u martama
MiniMaxine
seoska idila
Zvrk
brunhilda
Viola
Tea
kamena kucica na skoju
sklodowska
Zona
gustirna
ciovka

njamnjam
marina kuharica za male i velike
trogirski gastronom
enogastromama
cooketa
torte
dalmacija
pijesak u gacama
miris, zlato i zacini
kucanica u japanu
kabulske price

fotke
remek djela bugenvilija: Foto Tvornica Snova
remek djela blue veki

Copyrightom zasticeno.
Nemojte "posudjivati" moje fotografije, tekstove ili price i objavljivati pod svojim imenom. Pitajte i dogovorit cemo se.