okouhonos

Mislim da dolaze bolji dani.
Sunce mi dolazi sve češće
i ostaje sve duže.

Nedostaje mi još jedino lišće.

Kako SI

Gdje SI

Život se ne mjeri brojem
udisaja koje napravimo,
nego momentima koji
nam oduzmu dah.

Kada vam se ucini da gubite kontrolu nad svojim zivotom, kada 24h
na dan nije dovoljno, sjetite se tegle kiselih krastavaca... i kave.

Profesor je stajao pred grupom studenata na satu filozofije i drzao
neke predmete iza sebe. Kada je sat poceo, bez rijeci je podigao
veliku, praznu teglu kiselih krastavaca, stavio je na katedru i
napunio lopticama za tenis.
Potom je upitao studente da li je tegla puna. Slozili su se da jest.

Zatim je profesor podigao kutiju punu kamencica i sipao ih u teglu.
Blago ju je protresao. Kamencici su se otkotrljali u prazan prostor
izmedu loptica.
Tada je ponovo upitao studente je li tegla puna. Opet su odgovorili
da jest.
Sljedeca kutija koju je profesor uzeo, bila je puna pijeska. Kada ga
je sipao, pijesak je, naravno, ispunio sve preostale supljine u tegli.
Pitao je jos jednom je li tegla puna.
Studenti su skruseno odgovorili da jest.

Onda je profesor ispod stola izvadio dvije salice pune kave i sipao ih
u teglu. Kava je natopila pijesak. Studenti su se smijali.

Sada!', rekao je profesor, dok je smijeh zamirao, 'hocu da shvatite da
ova tegla predstavlja vas zivot.

Teniske loptice su vazne stvari u vasem zivotu:
vasa obitelj, vasa djeca, vase zdravlje, vasa vjera i stvari kojima se
strasno predajete. To su one stvari uz koje bi vas zivot i dalje bio
ispunjen, i kada bi sve drugo nestalo.

Kamencici su ostale stvari koje su vazne: vas posao, vasa kuca i
vas auto.
Pijesak predstavlja preostale stvari. Male stvari. Ako napunite teglu
pijeskom, nema mjesta za kamencice i teniske loptice.

Isto vazi u zivotu. Ako potrosite sve svoje vrijeme i energiju na male
stvari, nikada necete imati mjesta za one vazne stvari.
Vodite racuna o stvarima koje su kljucne za vasu srecu.
Igrajte se sa djecom. Nadjite vremena za odlazak lijecniku.
Izvedite partnera na veceru. Ponasajte se ponovo kao da vam je 18.
Uvijek ce biti vremena da se ocisti kuca i naprave popravci.
Prvo se pobrinite za teniske loptice - stvari koje su vam zaista
vazne. Utvrdite svoje prioritete. Sve ostalo je pijesak.'

Jedna od studentica je podigla ruku i upitala sto je predstavljala
kava. Profesor se nasmijao. 'Drago mi je da ste pitali. Nju sipam, da
bi vam pokazao, da bez obzira koliko mislite da vam je zivot pun,
uvijek ima prostora za salicu kave sa prijateljem.'

Molim vas, podijelite ovo sa nekim prijateljem.
Ja jesam.

Veselim se hladnom.
Dobro mi je u toplom.
Lud sam za tobom.

Volim plavu i žutu.




Samo da prolista ova grana,
Ispred moga stana.

I ponovo zapjeva slavuj ove noći.

Danas prvog radnog dana, u drugom tjednu, drugog mjeseca godine 2003. saznao sam da je umro i otac od mog drugog prijatelja sa posla. Željku je umro tata prošli tjedan nakon dva tjedna zdravstvenih tegoba, u starosti od sedamdeset i tri godine. Uvijek me pogodi tuga rastanka sa voljenom osobom, čak i na filmskoj traci, a kako ne bi i u stvarnom životu. Bez obzira što čovjeka koji odlazi nisam poznavao, osjetim tugu, te poput morskog psa kad netko zakrvari u moru na milje daleko od njega, probude mi se senzori i tijelom mi prođu žmarci. Sprovode ne volim i pokušavam ne biti prisutan, ali danas je sprovod Tugomirova oca koji je iznenada umro u prošli petak svega par sati nakon moždane kapi, imao je samo sedamdeset godina. Ako je vrijeme za umiranje stiglo, tako nagli odlazak je najelegantnije rješenje za onoga koji odlazi, sačuvaj me bože mučne bolesti koja traje i dovodi uvijek do istog ishoda. Utakmicu sa životom nitko nije završio u svoju korist, no bitno je da se uživalo u igri, jer kod te igre se ne pamti rezultat nego sama igra.
Tih dana nakon sprovoda, pogled mi se češće zadržavao ne stranici novina s osmrtnicama i razmišljao sam o kraju života koji neminovno dolazi. Godine života umrlih su bile ključan podatak, pogotovo ako su bile blizu mojih. Idući toga jutra na posao, blizu autobusne stanice pažnju mi je privukla osmrtnica na rasvjetnom stupu. Pogledao sam, radilo se o meni nepoznatoj Biserki, staroj 62 godine, koja je imala dva sina, tri unuke i ostalu rodbinu u žalosti. Pa nije tako mlada, a doživljenost rođenja unuka je informacija koja ukazuje da je proživjela zaista lijepih trenutaka. No tad sam se sjetio svoje teorije o tri puta po 25 godina mladosti, zrelosti i starosti, te zaključka da oni koji to nisu proživjeli su otišli prerano. I tada mi je uzbudila jedna činjenica, koje se nametnula vjerojatno radi spoznaje da za koji dan trebam proslaviti svoj rođendan. Zamisli molim te, umrla je svega dvanaest godina starija od mene!
To mi je dalo razloga da ozbiljnije razmislim, koliko mi je još vremena života stvarno ostalo. Počeo sam računati, radim od sedam do petnaest sati i to je osam sati života koje sam prisiljen potrošiti svaki dan, kako bi mogao podmiriti režijske troškove stanovanja u vlastitim stanu i opskrbiti obitelj nužnim prehrambenim artiklima. Dakle ja sam sretnik koji radi i prima novac za to, što na ovim prostorima nažalost nije normalna pojava. No nevezano za socijalno promišljanje trenutka i prostora u kojem živimo, život prolazi i tako svakog dana osam sati ode i nema povratka. Posao me izmori, vjerojatno je to povezano uz moje godine. Da bi funkcionirao moram svakoga dana spavati osam sati. Nekad i prevarim san, ako se nešto vrijedno toga događa i tada mi nije žao, ali toga ima sve rjeđe. Ako se to i desilo da koju noć ne spavam, sljedećih dana i noći to moram nadoknaditi. U svakom slučaju može se reći da svakodnevno osam sati života pojede spavanje.

Da barem sanjam kao u mladosti, kad sam živio raskalašeno i nisam znao što je stvarnost a što san, moglo bi se reći da sam živio svoje snove. Spavanje je tada bivalo kreativnim stanjem moga duha. Danas je to samo spavanje sa rijetkim i glupim snovima koji ništa ne kažu, koji nemaju životnu priču u sebi. Jednostavno umoran sam i spavam osam sati. Ipak moram priznati kako spadam u sretnike koje nakon prospavane noći ništa ne boli, te je san jedini lijek koji koristim da bi se obnovio za novi radni dan.

A sada malo lagane matematike, osam plus osam jednako šesnaest, 24 minus 16 jednako osam. Prvi osnovne. Dakle od dvanaest godina kad oduzmem vrijeme provedeno na poslu i prospavano ostaje mi još samo četiri godine. A što ja to još radim kad nisam na poslu ili usnuo ležim u krevetu? Stojim u redu ispred šaltera banke, pošte ili prodavaonice, doručkujem, ručam ili večeram, obavljam sitne popravke ili se natežem sa raznim majstorima, čitam novine, gledam TV-program. Sve sami niz gluposti bez kojih se ne može, a koje nam sigurno ukradu četiri sata dnevno. To matematički gledano iznosi 50% od one preostale četiri godine života što dovodi do zastrašujuće spoznaje. I tad me poput groma iz vedra neba raspameti jedna činjenica. Ostalo mi je ustvari još samo dvije godine kvalitetnog vremena do onih 62 godine u kojima je svijet napustila meni nepoznata Biserka sa rasvjetnog stuba kraj moje autobusne stanice. Dvije godine su rok za koji ne stigneš otplatiti ni manji kredit, a koji danas na velika zvona oglašavaju i nude svemoguće kartice, i koje se služe igrom odgode plaćanja na 24 rate, samo 24 mjeseca, uzmite samo, uzmite i nosite…………….. ma nosite se svi vi ! Nakon svega nedostaje mi samo slogan posmrtne pripomoći : Vaše je samo da umrete, sve ostalo je naša briga. Ta spoznaja da mi je ostalo u stvarnosti još samo malo vremena, za uraditi nešto dobro i pametno za Zemlju i ljude koje volim, dala mi je snage i potaknula već obamrle dijelove moždane kore na akciju. Ovoga proljeća odlučio sam, posaditi ću jedno mlado drvo, dok ne smislim nešto pametnije.

Zagreb,17.veljača 2003.g.

Zemlja je Hrvatska, godina je 2001. ljeto je i vreli srpanjski dan. Vozim se u vlaku broj 4057 od Ogulina do Zagreba. Kroz zatvoren prozor gledam i uživam u zapuštenoj ljepoti krajolika. Samo ponegdje je koji komadić zemlje kultiviran, a velike površine su dane na oblikovanje majci prirodi. Gledajući u ta zarasla neobrađena prostranstva sa obje strane pruge sjetih se mina rasutih po ovim prostorima, a čije će uklanjanje trajati još desetljećima. Tada mi mozak misli usmjeri u prošlost i polako se počinje odmotavati film u mojoj glavi, star već trideset godina.
Zemlja je Hrvatska, godina je 1966. ljeto je i vreli srpanjski dan. Provodimo godišnji odmor kod djeda i bake u Sisku uživajući u kupanju na plitkoj, brzoj, osvježavajuće čistoj rijeci Kupi. Najveći užitak je doći do sredine rijeke gdje je struja najjača, a rijeka u ovim ljetnim mjesecima duboka svega pedesetak centimetara na najužem dijelu tako da je na tim mjestima možeš pregaziti a da sasvim malo smočiš majicu. Pravi je užitak poleći se u vodu koja osvježava i ispire prašinu ulijepljenu na znojnom tijelu, te se osoviti na dlanove dodirujući šljunčano dno i prepustiti se struji da te nosi po pedeset i više metara nizvodno. Kao većini klinaca to nam je bila najdraža igra toga ljeta na rijeci. Na obali su odrasli kupači skupljali zrake i bojili kožu u blago crveno koje noću tamni i pretvara se u smeđe. Oni su najčešće ležeći čitali lagani ljubavni roman ili sportske stranice jučerašnjih novina i to samo jednim okom dok su drugim pomno pratili naše vragolije u vodi. Ribari su izvukli čamce iz vode i pripremili ih za premazivanje jer je na tihoj vatri lagano krčkao u staroj limenci davno pripremljeni crni katran. Idila je ličila na ” Amacord ” ugođaj ili neke scene iz filmova James Ivorya .
I tada se desilo.
Isprva nisam znao što je to što mi je upalo u šaku lijeve ruke, no osjećao sam pravilan geometrijski oblik, veličine ovećeg guščjeg jaja sa pravilnim narezima poput meridijana i paralela na ovalnom minijaturnom globusu. Voda me je nosila i bilo je ugodno se rolati po šljunku dna rijeke na tako pravilnom ovećem kamenu, da mi je još jedan za drugu ruku bila bi to prava ludnica. Kad sam došao do kraja naše rute rulanja ustao sam sa znatiželjom da pogledam kakav me je to kamen dopao kako bi u plićaku potražio nešto slično za desnu ruku.
U mojoj lijevoj ruci je bila ručna bomba, meni poznata iz partizanskih filmova, kojim su nas na ovim prostorima bombardirali tih šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, kao tzv. kragujevka,
ostavština iz (1941.-1945.) drugog svjetskog rata.

Podigao sam glavu i pogledom potražio oca na obali i oduševljeno uzviknuo : »Tata, vidi što sam našao, ručnu bombu ! «. Ja sam se još veselio svojem otkriću i moj ushit se gotovo mogao čuti jer je na obali zavladala grobna tišina, tako da se u zraku mogao ćuti klepet krila vrane koja se upravo vinula u zrak. Svi su na trenutak bili paralizirani. Osjetivši tu tišinu u zraku pao sam momentalno u stanje šoka. Sve je izgledalo poput zamrznute fotografije, poput slike na videu na kojem uključiš pauzu. Ljetni zrak je potom proparalo bučno uskomešano bježanje svih prisutnih iz vode i sa obale prema najbližem mogućem zaklonu. Uplakani roditelji su panično vriskali imena djece koja su bila u vodi, tako vjerojatno na moru izgleda pojavljivanje peraje morskog psa na gradskoj plaži. U roku keks oko mene i na plaži nije bilo niti jedne osobe izuzev moga oca koji se ustao sa ručnika na kojem je do tada sjedio. Briznuo sam instinktivno u plač od straha iako nisam bio svjestan pravih razloga za strah on je jednostavno preko zraka vibracijama obuzeo moje tijelo tako da sam počeo drhtati kao da stojim u ledenoj vodi. Smiraj su donijeli zvukovi poznatog glasa moga oca koji mi je polagano i sa mnogo takta govorio što da radim. Bio je udaljen oko sto metara od mene i bili smo sami toga popodneva na obali Kupe. Između nas se nalazio lonac pun crnog katran za premazivanje dva izvrnuta čamca lagano krčkajući se poput skoro gotovog fiš-paprikaša. Mnoštvo očiju je napeto iz sigurnog obližnjeg zaklona pratilo što će se dogoditi ; bilo je napeto poput izvođenja jedanaesterca na svjetskom nogometnom prvenstvu kad su igrali naši vatreni. Pitao sam oca što da radim, a on je polagano objašnjavao da samo lagano prinesem bombu do obale i položim je na pješčano tlo, te se što brže ali bez panike udaljim kako bi stvar preuzele već pozvani pirotehničari iz policijske postaje Sisak. U pitanju su bile sekunde ali se činilo da traju satima. Prolazeći laganom korakom (kao da hodam po jajima) pokraj lonca sa kuhanim katranom pala mi je ideja kako se može bomba odmah uništiti . Izrekao sam ideju ocu i on me je smireno odvratio od mog nauma o uništenju bombe , iz zaklona javili su se ljudi na koje sam gotovo zaboravio, prolomio višeglasni panični poklik : » Ne čini to, budalo mala !». Poslušao sam ih i to mi je spasilo život , jer moj dječji mozak je smislio kako riješiti nastali problem. Rješenje bi bilo takvo da ubacim bombu u katran i bacim se hitro na pod, pa bi sve bilo izvedeno elegantno i efikasno poput bezbroj puta viđenih situacija u nekom filmskom raspletu. No život nije film, a bomba nije filmski rekvizit nego stvarna, od rata zaostala eksplozivna naprava koja ubija ili ozljeđuje trajno i teško. I tako nije se desilo ništa, otac mi je prišao, zajedno smo bombu odložili iz moje dječje ruke na vlažni pijesak uz obalu te se lagano udaljili. Nedugo potom pristigli su momci sa telefona 92 i učinili svoje. Sutradan kod ručka upravo kad sam u slast jeo treću knedlu od šljiva iz daljine se čula detonacija koju je proizvelo uništavanje toga ljeta nađenih eksplozivnih naprava. Vozeći se vlakom prema Zagrebu pitam se koliko sudbina ljudi koji žive na ovim prostorima ima u svom sadržaju sličnu priču, te koliko klinaca danas kao nekad ja neće imati oca u blizini ili dovoljno razboritosti pri susretu sa ostacima ratnih divljanja koja su obilježila ove prostore u dvadesetom stoljeću. Vlak je u Zagreb stigao redovito, što bi moglo biti slučajno ili je to posljedica kvalitetnije provedbe planiranog voznog reda u 2001. godini.

Zagreb, srpanj 2001

Pet godina bili smo u ratu,
a ni pet minuta rat nije bio u nama.

Prošli smo bez ozljede tijela.
Duša nam je plakala svaki dan.
Danas smo tu umorni i prazni.

Nismo bili nikome ništa krivi,
trebali bi biti sretni što smo ostali živi.

Jednostavno nismo sretni.
Svakog dana smo sve više sjetni.

Teško je Bare izaći na put ka sreći,
kada ne možeš miran u krevet leći,
i ljubiti se strasno,
jer smo odavno svi bez otpora ubijeni opasno.

Zato me ne pitaj glasno : Kako sam !?

Nego zagrli lagano, te provedimo koji sat zajedno.
Što češće, i to momentalno od ovoga trenutka.
I tako do rata novoga.

Nakon 1986. kad sam shvatio što sam i što mi je dužnost činiti ustrajan sam u provođenju akcije.
Do danas sam zasadio preko 450 stabala na javnim mjestima gradova gdje sam duže vrijeme trošio svoj život.
Radost mi nije bilo dokumentiranje urađenog, nego svakog proljeća, svaki list na drvetu kojem je moja ruka pomogla da izraste do tih visina.

Ako je izostanak lošeg dobro, nama je SUPER

Stand by Me Arranged by John Lennon Written by B.E. King

CHORDS : A, F#m, D, E, A

When the night has come and
the land is dark
And the moon is the only light to see


No I wont be afraid No I … I won’t be afraid
Justas long as you stand by me stand by me
Darling darling stand by me
Oh now now stand by me
Stand by me
Stand by me
If the Sky that we look upon should tumble and fall
And the mountains should crubmble to the sea
I won’t cry won’t cry No I …I won’t shed a tear
Just as long as you stand by me stand by me
Darling darling stand by me
Oh stand by me
Stand by me
Stand by me
When ever your in trouble won’t you stand by me
Oh now now stand by me, oh now now stand by me
Darling darling stand by me
Oh stand by me
Stand by me
Stand by me...............