okouhonos

Srijeda 17. 2. 2010. nakon šalice toplog žutog čaja krenuo sam na posao automobilom.
U cd-player sam stavio nasumice izabran Joda-mix CD i krenuo ….. nakon svega stotinjak metara zazvonio je mobitel, zaustavio sam, uključio četiri žmigavca te se javio.
Bilo je točno 6:53 zvali su iz doma Bene-Vita gdje sam prije 26 dana smjestio tatu.
Javili su da je oko 5:00 tata umro u snu.
Dok su mi to govorili autom se širio zvuk pjesme sa player … pjevala je Thelma Huston - Dont' leave me this way.
Sabrao sam se, zahvalio na informaciji i nazvao suprugu kako bi joj javio tužnu vijest. Odlučio sam potom odmah svratiti do majke i osobno je izvijestiti o smrti tate.
Sa cd-playera su Bloomfield, Kooper & Stills prašili poznati blues STOP.



Na kraju dana sam dobio novi cd- Johnny Cash-a / Ain't No Grave …. pjesme su se nizale Last Night I Had The Strangest Dream ….I Don't Hurt Anymore …. For The Good Times.

Voljeni Dostojevski je rekao kako

– Svakoj Istini treba dodati malo laži da dobije na težini.



Mi smo to malo razvili tako da kod nas vrijedi da svaku Laž treba zasoliti sa nekoliko zrna istine, kako bi dobila na vjerodostojnosti.

Daj mi smirenosti da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti,
hrabrosti da promijenim stvari koje ne mogu prihvatiti,
i mudrosti da sakrijem tijela onih koje sam danas
morao ubiti jer su me raspizditi.


Također, pomogni mi da pazim čije ću prste danas gaziti
jer oni mogu biti povezani s guzicama,
koje ću sutra možda morati ljubiti.

Pomogni mi da uvijek dajem 100% na poslu:
12% ponedjeljkom
23% utorkom
40% srijedom
20% četvrtkom
5% petkom

Pomogni mi kad imam stvarno loš dan,
i kad mi se čini da me svi samo žele raspizditi,
pomogni mi da ne zaboravim,
kako su potrebna cak 42 mišića da se namrštim,
a samo 4 da im pokažem srednji prst.


Pouka - Što je najvažnije znati svakom menageru :

SAMO ZADOVOLJAN RADNIK RADI DOBRO

Novine ponovo animiraju čitatelje anketom o seksualnoj aktivnosti. Naši su na (ne)slavnom drugom mjestu, tik četiri fuka zaostali iza grka, sa prosječnih 134 puta godišnje po glaviću. Tu su odmah srbi, pa crnogorci dakle mediteran i balkan sve pršti od seksualne aktivnosti stanovništva. Japanci jadni to rade u prosijeku samo 45 puta godišnje, što ih je to spopalo......

Da li se radi o sirotinjskoj zabavi ili ljubavnom umijeću ?

Dok razmišljam o tome kako su došli do ovih spoznaja, o moči statističke pogreške, o frustracije mladih ljudi bez partnera i otvorenih javnih kuća, na um mi dođe patent jednog poznanika samca.

Kako se ne voli samozadovoljavati, jer nije u skladu sa naukom vjere kojoj pripada, smislio je (eureka) rješenje poput junaka crtanog filma profesora Baltazara. Prvo dugo, dugo sjedi na ruci, toliko dugo dok mu potpuno ne utrne, tako da ne osjeća prste. Potom tom rukom prihvati svog nestrpljivog mališana i zamišlja kako mu tuđa ruka neke zgodne žene cijedi spolovilo do posljednje kapi.
Svi sretni, no ovo se vjerojatno ne računa kao seksualni odnos iz gore navedene ankete o ljubavničkom potencijalu nacija.

Davanje je čisti užitak, potpuno duhovno bogaćenje osobe koja daje.

Primanje je potrebno prehranjivanje, čisto zadovoljavanje osnovnih potreba, tijela.



Dati = biti prožet srećom.
Primiti = biti ispunjenih potreba, oslobođen i nadahnut za novo davanje.

Volim biti dobro.
Radim na tome.

Svaki sat mislim,
barem jednu minutu,
kako da budem dobro.


Nekad mi uspijeva,
ponekad ne.

Moram ustrajati,
jer samo kad sam dobro
sve je oko mene bolje.
Treba stalno investirati u sebe jer se samo ta investicija isplati.

Zaista sreća je jako relativan pojam, i stvar trenutka.

Član obitelji ima zloćudni tumor. Nakon tri operativna zahvata prošao je prvi ciklus kemoterapije. Sad slijedi tjedan pauze u kojem treba napraviti određene pretrage, kako bi nastavio liječenje. Svi čekamo rezultate pretraga.
Nalazi su tu.
Sve što je prije 21 dan bilo (High) preko granice dopuštenog, danas je u granicama dozvoljenog. Sve što je prije bilo (Low) ispod dozvoljenog, danas je ponovo ispod dozvoljenog, ali više nego ranije, bliže je granici dozvoljenog.

Svi smo na trenutak sretni.

Sutra nastavljamo kemoterapiju.
Doktor je realniji.
Rezultati su vrlo dobri, zloćudni tumor je i dalje tu.

Ove zime proljeće je uranilo mjesec dana. Kako je zagrijalo udobno sam se zavalio u stolicu dubokih naslona, sakrivenu u hladovini verande, i osluškivao travu kako se budi. Najednom mi mala ptičica na naslonjaču slobodne stolice poremeti koncentraciju. Skakutala je poput vrapca, no njeno žuto perje i čaroban pjev tjerali su me do pogledam pažljivije, posegnuh za naočalama. Podignuh se lagano iz naslonjača sa naočalama na nosu. Ptica dugog žutog repa na susjednoj stolici bio je ustvari oveći kakadu.

To moram fotografirati, hitro posegnuh ka torbi sa fotoaparatom. No ptica je nestala sa naslonjača, i pojavila se na podu verande, tik iza nosivog stupa, no tu je sad sjedio veliki labud bijelih krila i crvenog kljuna na kraju dugog vrata. Ne razmišljajući ni tren probao sam izoštriti sliku prekrasne ptice u objektivu svoga fotoaparata. Nije mi polazilo za okom, jer se golema prekrasna pahulja na mojoj verandi transformirala u pelikana dugog kljuna. Istrčao sam na travu kako bi mi sunce bilo iza leđa i fotografija što kvalitetnija, no na verandi je stajalo bespomoćno i samo "malo" sivo mladunče slona.

Bio sam ispunjen ljubavlju prema tom bespomoćnom stvorenju, odložio sam fotoaparat i krenuo ka malenom da ga pogladim po glavi.

Pažljivo sa tom rukom …. probudio me glas žene, koja je ležala pokraj mene, u mom krevetu.

Prije dosta godina dopao mi se film "Četiri vjenčanja i sprovod" , nisam ni slutio da ču doživjeti "ramake" pod naslovom četiri sprovoda bez vjenčanja i da ću ga gledati u proteklih dvanaest mjeseci pet puta.

Idući ranom zorom na radno mjesto, svako jutro prolazim pokraj Nove postavnice Zagreb Glavnog kolodvora. To je ona čudna bijela zagrebačka zgrada u Branimirovoj tik do pošte sa dvije crne piramide na ulazu.

Ispred zgrade nalazi se nekoliko kvadratni metara gradske zelene površine, koja me svako jutro iznenadi količinom odbačenih praznih bočica pelinkovca ili konjaka. No modernizacija je stigla i na hrvatske željeznice, tako sam jutros u nešto manjem broju odbačenih bočica ugledao četiri narkomanske šprice.

Kako će željezničari savladati ovu modernizaciju koja ih je sustigla …..

Živ sam, a ko da sam mrtav !
Idem, a kao da stojim.
Spavam, a znam da sam budan ….


Mislim, a mozak prazan.
Pjevam, a zvuka nema.
Sanjam, a snova nemam.

Okviri se raspadaju, slike su razbacane.
Ostaje samo pogled.

( Vladimir Dimić - " Život " )