Danas prvog radnog dana, u drugom tjednu, drugog mjeseca godine 2003. saznao sam da je umro i otac od mog drugog prijatelja sa posla. Željku je umro tata prošli tjedan nakon dva tjedna zdravstvenih tegoba, u starosti od sedamdeset i tri godine. Uvijek me pogodi tuga rastanka sa voljenom osobom, čak i na filmskoj traci, a kako ne bi i u stvarnom životu. Bez obzira što čovjeka koji odlazi nisam poznavao, osjetim tugu, te poput morskog psa kad netko zakrvari u moru na milje daleko od njega, probude mi se senzori i tijelom mi prođu žmarci. Sprovode ne volim i pokušavam ne biti prisutan, ali danas je sprovod Tugomirova oca koji je iznenada umro u prošli petak svega par sati nakon moždane kapi, imao je samo sedamdeset godina. Ako je vrijeme za umiranje stiglo, tako nagli odlazak je najelegantnije rješenje za onoga koji odlazi, sačuvaj me bože mučne bolesti koja traje i dovodi uvijek do istog ishoda. Utakmicu sa životom nitko nije završio u svoju korist, no bitno je da se uživalo u igri, jer kod te igre se ne pamti rezultat nego sama igra.
Tih dana nakon sprovoda, pogled mi se češće zadržavao ne stranici novina s osmrtnicama i razmišljao sam o kraju života koji neminovno dolazi. Godine života umrlih su bile ključan podatak, pogotovo ako su bile blizu mojih. Idući toga jutra na posao, blizu autobusne stanice pažnju mi je privukla osmrtnica na rasvjetnom stupu. Pogledao sam, radilo se o meni nepoznatoj Biserki, staroj 62 godine, koja je imala dva sina, tri unuke i ostalu rodbinu u žalosti. Pa nije tako mlada, a doživljenost rođenja unuka je informacija koja ukazuje da je proživjela zaista lijepih trenutaka. No tad sam se sjetio svoje teorije o tri puta po 25 godina mladosti, zrelosti i starosti, te zaključka da oni koji to nisu proživjeli su otišli prerano. I tada mi je uzbudila jedna činjenica, koje se nametnula vjerojatno radi spoznaje da za koji dan trebam proslaviti svoj rođendan. Zamisli molim te, umrla je svega dvanaest godina starija od mene!
To mi je dalo razloga da ozbiljnije razmislim, koliko mi je još vremena života stvarno ostalo. Počeo sam računati, radim od sedam do petnaest sati i to je osam sati života koje sam prisiljen potrošiti svaki dan, kako bi mogao podmiriti režijske troškove stanovanja u vlastitim stanu i opskrbiti obitelj nužnim prehrambenim artiklima. Dakle ja sam sretnik koji radi i prima novac za to, što na ovim prostorima nažalost nije normalna pojava. No nevezano za socijalno promišljanje trenutka i prostora u kojem živimo, život prolazi i tako svakog dana osam sati ode i nema povratka. Posao me izmori, vjerojatno je to povezano uz moje godine. Da bi funkcionirao moram svakoga dana spavati osam sati. Nekad i prevarim san, ako se nešto vrijedno toga događa i tada mi nije žao, ali toga ima sve rjeđe. Ako se to i desilo da koju noć ne spavam, sljedećih dana i noći to moram nadoknaditi. U svakom slučaju može se reći da svakodnevno osam sati života pojede spavanje.
Da barem sanjam kao u mladosti, kad sam živio raskalašeno i nisam znao što je stvarnost a što san, moglo bi se reći da sam živio svoje snove. Spavanje je tada bivalo kreativnim stanjem moga duha. Danas je to samo spavanje sa rijetkim i glupim snovima koji ništa ne kažu, koji nemaju životnu priču u sebi. Jednostavno umoran sam i spavam osam sati. Ipak moram priznati kako spadam u sretnike koje nakon prospavane noći ništa ne boli, te je san jedini lijek koji koristim da bi se obnovio za novi radni dan.
A sada malo lagane matematike, osam plus osam jednako šesnaest, 24 minus 16 jednako osam. Prvi osnovne. Dakle od dvanaest godina kad oduzmem vrijeme provedeno na poslu i prospavano ostaje mi još samo četiri godine. A što ja to još radim kad nisam na poslu ili usnuo ležim u krevetu? Stojim u redu ispred šaltera banke, pošte ili prodavaonice, doručkujem, ručam ili večeram, obavljam sitne popravke ili se natežem sa raznim majstorima, čitam novine, gledam TV-program. Sve sami niz gluposti bez kojih se ne može, a koje nam sigurno ukradu četiri sata dnevno. To matematički gledano iznosi 50% od one preostale četiri godine života što dovodi do zastrašujuće spoznaje. I tad me poput groma iz vedra neba raspameti jedna činjenica. Ostalo mi je ustvari još samo dvije godine kvalitetnog vremena do onih 62 godine u kojima je svijet napustila meni nepoznata Biserka sa rasvjetnog stuba kraj moje autobusne stanice. Dvije godine su rok za koji ne stigneš otplatiti ni manji kredit, a koji danas na velika zvona oglašavaju i nude svemoguće kartice, i koje se služe igrom odgode plaćanja na 24 rate, samo 24 mjeseca, uzmite samo, uzmite i nosite…………….. ma nosite se svi vi ! Nakon svega nedostaje mi samo slogan posmrtne pripomoći : Vaše je samo da umrete, sve ostalo je naša briga. Ta spoznaja da mi je ostalo u stvarnosti još samo malo vremena, za uraditi nešto dobro i pametno za Zemlju i ljude koje volim, dala mi je snage i potaknula već obamrle dijelove moždane kore na akciju. Ovoga proljeća odlučio sam, posaditi ću jedno mlado drvo, dok ne smislim nešto pametnije.
Zagreb,17.veljača 2003.g.
