Zemlja je Hrvatska, godina je 2001. ljeto je i vreli srpanjski dan. Vozim se u vlaku broj 4057 od Ogulina do Zagreba. Kroz zatvoren prozor gledam i uživam u zapuštenoj ljepoti krajolika. Samo ponegdje je koji komadić zemlje kultiviran, a velike površine su dane na oblikovanje majci prirodi. Gledajući u ta zarasla neobrađena prostranstva sa obje strane pruge sjetih se mina rasutih po ovim prostorima, a čije će uklanjanje trajati još desetljećima. Tada mi mozak misli usmjeri u prošlost i polako se počinje odmotavati film u mojoj glavi, star već trideset godina.
Zemlja je Hrvatska, godina je 1966. ljeto je i vreli srpanjski dan. Provodimo godišnji odmor kod djeda i bake u Sisku uživajući u kupanju na plitkoj, brzoj, osvježavajuće čistoj rijeci Kupi. Najveći užitak je doći do sredine rijeke gdje je struja najjača, a rijeka u ovim ljetnim mjesecima duboka svega pedesetak centimetara na najužem dijelu tako da je na tim mjestima možeš pregaziti a da sasvim malo smočiš majicu. Pravi je užitak poleći se u vodu koja osvježava i ispire prašinu ulijepljenu na znojnom tijelu, te se osoviti na dlanove dodirujući šljunčano dno i prepustiti se struji da te nosi po pedeset i više metara nizvodno. Kao većini klinaca to nam je bila najdraža igra toga ljeta na rijeci. Na obali su odrasli kupači skupljali zrake i bojili kožu u blago crveno koje noću tamni i pretvara se u smeđe. Oni su najčešće ležeći čitali lagani ljubavni roman ili sportske stranice jučerašnjih novina i to samo jednim okom dok su drugim pomno pratili naše vragolije u vodi. Ribari su izvukli čamce iz vode i pripremili ih za premazivanje jer je na tihoj vatri lagano krčkao u staroj limenci davno pripremljeni crni katran. Idila je ličila na ” Amacord ” ugođaj ili neke scene iz filmova James Ivorya .
I tada se desilo.
Isprva nisam znao što je to što mi je upalo u šaku lijeve ruke, no osjećao sam pravilan geometrijski oblik, veličine ovećeg guščjeg jaja sa pravilnim narezima poput meridijana i paralela na ovalnom minijaturnom globusu. Voda me je nosila i bilo je ugodno se rolati po šljunku dna rijeke na tako pravilnom ovećem kamenu, da mi je još jedan za drugu ruku bila bi to prava ludnica. Kad sam došao do kraja naše rute rulanja ustao sam sa znatiželjom da pogledam kakav me je to kamen dopao kako bi u plićaku potražio nešto slično za desnu ruku.
U mojoj lijevoj ruci je bila ručna bomba, meni poznata iz partizanskih filmova, kojim su nas na ovim prostorima bombardirali tih šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, kao tzv. kragujevka,
ostavština iz (1941.-1945.) drugog svjetskog rata.
Podigao sam glavu i pogledom potražio oca na obali i oduševljeno uzviknuo : »Tata, vidi što sam našao, ručnu bombu ! «. Ja sam se još veselio svojem otkriću i moj ushit se gotovo mogao čuti jer je na obali zavladala grobna tišina, tako da se u zraku mogao ćuti klepet krila vrane koja se upravo vinula u zrak. Svi su na trenutak bili paralizirani. Osjetivši tu tišinu u zraku pao sam momentalno u stanje šoka. Sve je izgledalo poput zamrznute fotografije, poput slike na videu na kojem uključiš pauzu. Ljetni zrak je potom proparalo bučno uskomešano bježanje svih prisutnih iz vode i sa obale prema najbližem mogućem zaklonu. Uplakani roditelji su panično vriskali imena djece koja su bila u vodi, tako vjerojatno na moru izgleda pojavljivanje peraje morskog psa na gradskoj plaži. U roku keks oko mene i na plaži nije bilo niti jedne osobe izuzev moga oca koji se ustao sa ručnika na kojem je do tada sjedio. Briznuo sam instinktivno u plač od straha iako nisam bio svjestan pravih razloga za strah on je jednostavno preko zraka vibracijama obuzeo moje tijelo tako da sam počeo drhtati kao da stojim u ledenoj vodi. Smiraj su donijeli zvukovi poznatog glasa moga oca koji mi je polagano i sa mnogo takta govorio što da radim. Bio je udaljen oko sto metara od mene i bili smo sami toga popodneva na obali Kupe. Između nas se nalazio lonac pun crnog katran za premazivanje dva izvrnuta čamca lagano krčkajući se poput skoro gotovog fiš-paprikaša. Mnoštvo očiju je napeto iz sigurnog obližnjeg zaklona pratilo što će se dogoditi ; bilo je napeto poput izvođenja jedanaesterca na svjetskom nogometnom prvenstvu kad su igrali naši vatreni. Pitao sam oca što da radim, a on je polagano objašnjavao da samo lagano prinesem bombu do obale i položim je na pješčano tlo, te se što brže ali bez panike udaljim kako bi stvar preuzele već pozvani pirotehničari iz policijske postaje Sisak. U pitanju su bile sekunde ali se činilo da traju satima. Prolazeći laganom korakom (kao da hodam po jajima) pokraj lonca sa kuhanim katranom pala mi je ideja kako se može bomba odmah uništiti . Izrekao sam ideju ocu i on me je smireno odvratio od mog nauma o uništenju bombe , iz zaklona javili su se ljudi na koje sam gotovo zaboravio, prolomio višeglasni panični poklik : » Ne čini to, budalo mala !». Poslušao sam ih i to mi je spasilo život , jer moj dječji mozak je smislio kako riješiti nastali problem. Rješenje bi bilo takvo da ubacim bombu u katran i bacim se hitro na pod, pa bi sve bilo izvedeno elegantno i efikasno poput bezbroj puta viđenih situacija u nekom filmskom raspletu. No život nije film, a bomba nije filmski rekvizit nego stvarna, od rata zaostala eksplozivna naprava koja ubija ili ozljeđuje trajno i teško. I tako nije se desilo ništa, otac mi je prišao, zajedno smo bombu odložili iz moje dječje ruke na vlažni pijesak uz obalu te se lagano udaljili. Nedugo potom pristigli su momci sa telefona 92 i učinili svoje. Sutradan kod ručka upravo kad sam u slast jeo treću knedlu od šljiva iz daljine se čula detonacija koju je proizvelo uništavanje toga ljeta nađenih eksplozivnih naprava. Vozeći se vlakom prema Zagrebu pitam se koliko sudbina ljudi koji žive na ovim prostorima ima u svom sadržaju sličnu priču, te koliko klinaca danas kao nekad ja neće imati oca u blizini ili dovoljno razboritosti pri susretu sa ostacima ratnih divljanja koja su obilježila ove prostore u dvadesetom stoljeću. Vlak je u Zagreb stigao redovito, što bi moglo biti slučajno ili je to posljedica kvalitetnije provedbe planiranog voznog reda u 2001. godini.
Zagreb, srpanj 2001
