Bila je studentska jesen u Zagrebu godine 1972. Tek otpalo lišće ukrašavalo je gradske nogostupe. Stajao sam na tramvajskoj postaji u Maksimiru i čekao plavi zagrebački tramvaj nadajući se da će me još to jutro dovesti do Studentskoga centra. U to su vrijeme u svakom vagonu još uvijek sjedili kondukteri, zanimanje koje je nestalo tehnološkim razvojem gradskoga prijevoza. Današnji klinci ni ne znaju tko je kondukter. U vrijeme vožnje danas se oni igraju skrivača tj. lovice sa kontrolorima. Ta slika starog tramvaja iz sedamdesetih godina u današnje vrijeme mi djeluje toplo, ali taj dan je bio prohladan, a vagone su tek počeli grijati pa su svi ljudi odmah po ulasku postali pospani. No oštar miris masnoga poda i neprekidno drmusanje tramvaja nije dozvoljavalo da se za vrijeme vožnje utone u san. Kondukter je poništavao karte ili označavao presjedanje ako je netko do svoga odredišta trebao koristiti više tramvajskih linija. I tada je, kao i u današnje vrijeme, bila nestašica novaca, ali je zato ljubavi bilo u izobilju. Onaj koji je posjedovao novčanicu od stotinu dinara znao je da će sigurno preživjeti iduća tri-četiri dana.
Trošio sam svoje zalihe iz Slavonije, a svoju posljednju novčanicu od sto dinara spremio sam ispod slike u studentskome tramvaj pokazu i na taj je način sakrio od samoga sebe. Tih sam dana intenzivno tražio posao preko studentskoga servisa i smišljao bezbrojne načine na koje bih se domogao novaca. Prepušten takvim razmišljanjima obično sam šetao gradom s tek par kovanica u džepu, iščekujući dan kada će mi roditelji poslati koji dinar. Zlatnu rezervu spremljenu u tramvajskome pokazu čuvao sam za crne dane. Tramvaj se zaustavio i preda mnom su se otvorila stražnja vrata za ulaz putnika. Gužva u tramvaju nije bila velika, no sva sjedala su bila zauzeta. Pokazao sam kondukteru svoj studentski pokaz i ostao sam stajati pored zadnjega prozora, gledajući prugu posutu žutocrvenim listovima javora. Osvrnuo sam se oko sebe da bih malo osmotrio putnike. Promatranje fizionomija ljudi bila je moja omiljena igra opuštanja. Zabavljalo me osobu koju promatram zamišljati u neprimjerenim situacijama. Odjednom sam na podu ispred konduktera ugledao presavijenu novčanicu od sto dinara.
Svi putnici u tramvaju bili su sneni i zamišljeni. Nitko nije primijetio novčanicu na podu tramvaja. Možda je ispala kondukteru ili nekom putniku koji je kupovao tramvajsku kartu. Nisam znao trebam li reći kondukteru da mu je ispala novčanica ili jednostavno podići novčanicu i upitati putnike je li kome ispala iz novčanika? Sigurno bi se javilo najmanje troje putnika ili bi kondukter rekao da je njegova i poslije je spremio u svoj džep. Mozak mi je radio sto na sat, sekunde su prerastale u minute. Trebalo je djelovati brzo jer je još netko mogao primijetiti to što je do tada samo meni zapelo za oko. Odlučio sam da moram djelovati brzo, polako koraknuti dva mala koraka naprijed, nagaziti na novčanicu, lagano se sagnuti praveći se da vežem vezice na cipeli i novčanicu neprimjetno staviti u džep. Plan je bio lukav pa sam krenuo u realizaciju. No u tom trenutku tramvaj se naglo zaustavio na postaji i svi putnici koji su stajali pojurili su dva, tri koraka naprijed. Sve to pratilo je gunđanje konduktera: «Naprijed molim! Napravimo mjesta!«. Tramvaj je stao i vrata su se otvorila. Žurno je ušla ogromna putnica u krznenoj bundi, sagnula se i lijevom rukom na kojoj su, uz nekoliko zlatnih narukvica, blještali svježe manikirani nokti, uzela je novčanicu s poda, stavila je torbicu, nasmiješila se kondukteru i izašla prije nego što je tramvaj krenuo dalje. Bio sam zadivljen i šokiran brzinom njezina djelovanja. Tko mi je kriv što toliko razmišljam umjesto da odmah nešto učinim. Zato ona ima krzneni kaput i zlatom okovane ruke, tješio sam se radi propuštene prigode da prijateljima priuštim izvanrednu gozbu tj. dobru večeru, a sebi neplanirano kupim novu knjigu i gramofonsku ploču omiljenoga izvođača. No tako je to u životu, netko zna iskoristiti svaku prigodu koja mu se pruži, a netko to jednostavno ne zna. Dok sam tako razmišljao o propuštenoj prigodi da neplanirano postanem bogatiji za sto dinara, tramvaj je stigao na središnji trg gdje me je na “špici” (kod Singera) čekalo društvo. Izbor je taj dana pao na matineju u kinu Studentskoga centra i špagete ŕ la bolognese u restoranu kod Žvale bale. U džepu sam imao jedva za kino ulaznicu, a da bih platio ručak morao sam posegnuti za zlatnom rezervom. Na blagajni sam izvadio studentski pokaz i potražio svoju zalihu koju sam čuvao upravo za takve situacije. Tada me je kao grom iz vedra neba ošinula spoznaja da je novčanica s poda tramvaja koju je pokupila ona nakinđurena dama bila moja. Najvjerojatnije je bila ispala iz pokaza kad sam ga gurnuo pod nos kondukteru pri ulasku u tramvaj.
