ljeto
Ljeto samo što nije započelo. Već se počinje slutiti raskalašenost noćnog života, najezda nekulturnih, i domaćih i stranaca... Za sada još stoji na urlicima sezonskih radnika koji, valjda, koriste vrijeme prije početka robovlasničke ere pa se opijaju što mogu više u ovim predsezonskim noćima. Ništa to mene ne bi bilo briga kad njihovo pijanstvo ne bi utjecalo na koliku-toliku normalnost moga života:
živim u centru turističkog mjesta (prema lokalnom umjetniku turizam je izvedenica iz riječi TUR ili-ti-ga guzica, i teorija, prema ovome u što se pretvorio (barem u mom kraju), pije vode). No, život u centru malog mjesta daleko je od prednosti - počinje biti nesnosan: uz uvodno spomenute detalje, noći se pretvaraju u vrijeme ludila, onih koji izlaze vani, ali i onih koji ostaju unutra. Konkretno neku večer, vilenile smo od 0345 pa do 0530, sve dok se nije izredalo nekoliko skupina (još uvijek sezonaca - skužih po govoru i smjeru) koje su luđački urlikale, razbijale staklariju i poticale se stihovima istočnjačkog melosa. Prestrašno. Za koji dan ponavljat će se isto, samo na svjetskim jezicima. Ovi "raniji" onemoćat će jer će crnčiti od jutra do sutra.
Grozim se ljetnih noći u mom mjestu.
Grozim se općinske bezobzirnosti prema lokalnom stanovništvu.
Grozim se neograničene najezde nepismenih i nekulturnih turista koji više nemaju poštovanja ni prema sebi samima, a kamoli će ga imati prema nama koji samo što ne hodamo s transparentima: "ostavite novce i radite što hoćete, mi nismo vrijedni poštovanja!"
Ozakonjujemo nepoštivanje sna naših staraca i djece, polugola oznojena tjelesa po našim trgovinama, bankama, poštama... Ispišavanje crkvenog praga jer je napucanoj masi problem otići do wc-a lokala, pa prazne mjehure gdje im je najbliže, a da to nije nužno wc.
I mi to hladno toleriramo. One, koji su pridonijeli takvom "razvojnom" smjeru turizma, tretiramo poput božanstava, podilazimo i mijenjamo lokalne zakone zbog njihove koristi. A vjerojatno i koristi onih koji navedene zakone imaju mogućnosti mijenjati.
U to se pretvorio naš turizam.
To je očito to, neko novo vrijeme, kada čovjek počinje gledati samo sebe, vlastitu korist koja ne preza ni pred čim, vrijeme u kojem čovjek prestaje mariti za svoga bližnjega...
I naše obitelji počinju tako živjeti. Nema radosti uspjehu tuđeg djeteta ukoliko moje nije barem između prva tri... Banalni, a opet tako otvoren primjer bio je koncert u glazbenoj školi u gradu, a koja ima podružnicu u našem mjestu: gotovo nitko od roditelja nije ostao do kraja koncerta poslušati i drugu djecu, već kad je njihovo odsviralo, nepristojno su napuštali dvoranu, šuljajući se, ali ne baš i neprimjetno... Nikoga ne zanima tuđi uspjeh, a kamoli poticajni pljesak nekom drugom. Odavno me nije nešto tako loše dojmilo kao to.
To je svijet u kojem živim.
Znam, znam, nije sve tako loše.
Ima i goreg ;)
25.05.2008. u 15:04 |
6 Komentara |
Print |
# |
^
