BRĐANKE NA 5. SUSRETU BRĐANA U BJELOVARU

Dakle, poučeni druženjem i dojmovima sa susreta brđana u Puli, brđanke našeg odreda odlučile su sudjelovati na 5. Susretu brđana u Bjelovaru. Raspis s predprijavama išao je poprilično rano, još u lipnju. Mi smo izvršili predprijave, pa prijave, pa uplate i na kraju se ispostavilo da nas je u konačnom broju 6. i to redom: Maja, Jelena, Vesna, Željka, Koka i Cilja. I tako.

PETAK: Prvi mali problem kojeg smo imale je taj da je Renault Senic registriran za 5 osoba, a nas je šest. No, kako naša Maja živi i radi u metropoli onda je ona i krenula iz metropole u vlastitom aranžmanu, odnosno s brđaninom Čopom iz O.I. Jelen. Ostatak brđanki, nas 5 s prebivalištem u Rijeci krenulo je s kašnjenjem u startu 1 sat (točnije u 19.00 sati). Otvaranje akcije je u 22,00 sata. A što je nam stići do Bjelovara, točnije ŠRC Kukavica za 3 sata? Ništa. Putem smo stali na kavu u Ravnoj Gori, pa po benzin negdje u Zagrebu i na kraju poslije skretanja za Tociljevac, a pred Malu Pisanicu u CB Šumska vila da vidimo kako narod u tom kraju diše. Gore spomenuta Maja koja živi i radi i metropoli već je bila na mjestu susreta i s nestrpljenjem nas je očekivala… Tako smo i mi stigle u ŠRC Kukavica (ŠRC = športsko-rekreativni centar), gdje nas je s osmijehom na licu izlazeći iz mraka dočekala naša Maja. Vrijeme našeg dolaska je nešto oko 23,00 sata. Znači zakasnili smo na otvaranje. Na brzinu smo se ispozdravljali sa svima poznatima i manje poznatima, a bilo ih je od svakuda i u velikom broju. Prvi zadatak nakon dolaska bio je smještaj. Tu je postojao mali problem jer su brđani okupirali SRC Kukavica i jedino mjesto za spavanje koje nam je bilo ponuđeno je udaljeno 3 km. No, kako niti jedna ekipa nije htjela spavati u tom objektu organizator je našao rješenje i za nas i smjestio nas iznad konjušnice (mislim bivše), na prozračnom tavanu. Nama dobro. Brzo smo se smjestile i brzo natrag među brđane. E, onda je krenuo KZP. Neke brđanke su našle sugovornike, neke su bile pod dojmom i nekako nismo bile za taj KZP, jer se na kraju krajeva nismo niti pripremile. Ali jedna ili možda dvije brđanke su inzistirale da se predstavimo “himnom” odreda I poklikom jer da za to predstavljanje možemo osvojiti minimalno 1 bod, a svaki bod je dobrodošao. Ipak susret brđana uz druženje ima i natjecateljski karakter. I tako je krenulo, “Ajmo, pa nemamo što izgubiti”, “nećemo valjda ne otpjevati himnu”, “kakva sramota”. To nazovi nagovaranje nije dugo potrajalo i mi smo izašli pred ostatak brđana, ukratko se predstavili i otpjevali “IMA LI?” Nema, nema boljeg odreda od našega Primorja, našeg Primorja. Mušku dionicu “Mi smo dečki Primorja, ponos odreda” otpjevali smo najdubljim glasovima koje smo u tom trenutku mogle proizvesti i ispalo je dobro, da ne kažem odlično. I tako do dugo, dugo u noć smo pjevale i plesale, a onda je došlo vrijeme da malo i prilegnemo. Kako je Vesna neke sudionike smjestila po sredini “konjušnice”, a Željka za to nije znala u gluho i mračno doba noći protunjila je preko njih punim stopalom od pete do glave. Jadni ljudi.

SUBOTA: Buđenje je bilo u 8,30. Nakon umivanja i sređivanja popili smo kavu koje je bilo u izobilju. Start ekipa planiran je za 9,00 sati, ali se malo kasnilo. Sandra iz S-J je izvukla startne brojeve (jer ne treba se previše umarati. Čeka nas naporan dan.) njima i nama. Mi smo, odnosno Sandra je izvukla startni broj 22 od 24 ekipe. Dakle, imale smo vremena za još kave. Na start smo krenule u 10,20. Ovaj put i Maja s nama jer mi smo ekipa Veli Jože. Dobile smo zadatke, majice, potrpale se u auto i krenule. Prolazeći kroz predivan kraj Bjelovarsko-bilogorske županije u autu je vladao pravi kokošinjac. Otprilike je to izgledalo ovako: “Ej, vidi ovo.”, “Kakve su to cvjetne fontane ispred kuća?”, “Vidi gnijezdo.” Ja bi ga slikala”. “Ne možeš, tu stati”, “Vidi krava, vidi vrtni patuljci.” Vidi ovo, vidi ono. I tako u veselom raspoloženju prelazili smo zadane točke i izvršavale zadatke. Tako smo gađali iz luka i strijele, rušili čunjeve, vezale čvorove, slagale puzle, dizale šator. Svo to vrijeme Maja je pisala dnevnik puta. Jer ona to voli. TUŽNO-VESELA PRIČA: U jednom trenutku Maja je dala Željki da pročita dnevnik puta, Kako nije vidjela iskru veselja u Željkinom oku jako se rastužila. Željka je htjela pokazati Maji da je tekst jako smiješan, pa se počela od sveg glasa smijati HA-HA-HA-HA. Nažalost od tog trenutka Željka je izgubila glas.
U Bjelovaru smo stigle popiti kavu s ekipom S-J, odnosno s predsjednikom Ćeletom I Borisom, napravili malo slikanje i obavile šoping za gastro prezentaciju. Važno je napomenuti da smo cijelim putem uz dnevnik vodile, odnosno izrađivale mezbarij. Mezbarij je sakupljanje komadića hrane koja se nalazi na pojedinim točkama i spremanje u foliju, nešto kao i herbarij. Na cilj smo došle točno u 17,20 sati. Točno nakon 7 sati kako je organizator i planirao. Mezbarij smo uz dnevnik puta, test o Bjelovarsko – Bilogorskoj županiji predali organizatoru i brzo se počeli pripremati za večernju aktivnost, točnije gastro prezentaciju. E, i tu je bilo posla. Valjalo je napraviti buzaru od sipe, sirni namaz, urediti stol na kojem ćemo sve to izložiti. Za gastro prezentaciju smo ujedinili snage s brđanima iz Odreda S-J. Koka je bila zadužena za buzaru, njoj je pomagao Nino, Vesna I Sandra su sirile, Željka raznosila stvari, Cilja pospremala stvari, Maja i Jelena dekorirale stol, Boris slikao, Žarko ložio, a Ćele… Ipak je on predsjednik. On je sam nadgledao situaciju. Opet smo ustanovile da se moramo bolje pripremiti za takvu prezentaciju. Nije da nismo donijele dosta toga, ali što kada drugi donesu više. No, za drugu godinu se ne brinemo jer Jelena već ima viziju, koju je doduše zadržala u tajnosti. Oko 20,30 sati je počelo predstavljanje jela, a nakon toga juriš na klopu. Strašno. Svega je bilo u izobilju i čovjek naprosto ne može sve niti isprobati. Tako smo potrpali u sebe koliko je stalo. Nekima više, a nekima manje. Nakon toga je dobrodošla i gimnastika u vidu plesa. Svirao je bend, a mi smo se zabavljali svako na svoj način. I opet do kasno u noć. Opet je u konjušnici bilo gaženja. Ovaj put je Koka zalila svoju vreću vodom koju su Maja i Jelena stavile točno pred njenu vreću. Da li namjerno ili ne, ne znamo. Nisu se izjasnile.

NEDJELJA: Buđenje I sređivanje. Danas nas čeka obilazak Daruvarskih vinograda. Šteta je biti tako daleko od kuće, a ne kušati graševinu. Krenuli smo u koloni od cca 30 vozila do vinograda. Vožnja je poprilično potrajala. Stigli smo u vinograd u kojem su nas dočekali domaćini i krenuli na kušanje vina (graševina 2001, graševina 2004., graševina 2005., graševina 2007., rizling iz ne znam koje). Vratili smo se u ŠRC Kukavica na proglašenje. U autu smo prognozirale plasman i to su uglavnom bila mjesta od 3-7 mjesta. Skromno. Na svu sreću nitko nije pogodio jer smo osvojile 2. mjesto. Tik iza ekipe Prepotentni iz Uprave Sih-e. Na samom zatvaranju 5. Susreta doznali smo i slijedećeg organizatora, a to je Klub brđana Cairos iz Trogira. Prije povratka za Rijeku valjalo je malo prezalogajiti, pa su organizatori Klub brđana Zmaj pripremili ručak (svinjče i janjetinu), za Vesnu njoke. To nije bio kraj. Kraj je bio sjedanje u auto, Ajmo Rijeka do daske i osmice po igralištu. Bio je to još jedan susret koji će se pamtiti i prepričavati. Nama se desilo toliko lijepih, zanimljivih i dobrih stvari da je teško o svemu sve napisati. Znamo jedno da ćemo dogodine u Trogir.

...i svoj odred voli... Cilja

Još neke slike: Predsjednikova počasna straža, opet smo se klackali , vozile u zapregi, u šetnji Bjelovarom, razgledale Etno park, predsjednica i nova prva dopredsjednica kluba nazdravljaju