Ne žalim što se potkopavam
Ne žalim što sam uspravan
Ne žalim kada dođe račun
Jer svatko plaća svoje račune
I nitko nikom ništa ne poklanja
I naravno vi ćete to vratiti
Dvije stvari su obilježile protekle tjedne, obje se odnose na ljude koji raspolažući tuđim novcem rade predstavu od toga, pretvarajući se u dobročinitelje i altruiste koji se žrtvuju za opće dobro, ne mareći pri tome za posljedice, žrtvujući obitelj i privatni život, ali sve za nas.
Ne želim upasti u zamku i puno prostora posvetit menadžerskoj i ljudskoj kreaturi, moj stav o nogometu i većini ljudi u i oko njega je jasan, a i pošalica koja kruži ovih dana je sve rekla o dotičnom.
- Kako se zove vrijeme kada Z.M. šuti pola sata?
- Pola ure kulture.
Naravno, nije problem u njemu, već u medijima koji mu daju prostor. Što je s njihove lešinarske pozicije i opravdano, on prodaje novine, on diže gledanost emisija u kojima gostuje i zapjenjeno vrijeđa koga stigne.
Još puno veći problem je svakako u onima koji raspolažući našim novcem podupiru megalomaniju i ostale manije kojima je dotični sklon.
Međutim, društveno puno pogubnija stvar jesu izbori koji se bliže.
U stvari, nisu po nas pogubni izbori, iako tako ispada, već oni koji u njima učestvuju i koji uporno pokušavaju ostati na vlasti.
I nije im dosta što su od 90-ih naovamo zemlju zadužili, upropastili proizvodnju, učinili da gledamo u leđa zemljama za koje smo pred 20-ak godina bili pojam, da nas u standardu prestižu oni kojima se do pred neko vrijeme otvoreno podsmjehivalo kako su jadni, siromašni i "pod Rusima", nije im dosta što su prodali sve što iole vrijedi budzašto strancima i svojim partijskim drugovima, nije im dosta što su stvorili armiju penzionera i lažnih invalida, rasprodali obalu, kreirali zakone kako im paše, megalomanskim projektima (poput svjetskog prvenstva u rukometu za kojega su samo za dvoranu u Osijeku htjeli potrošiti preko 120 000 000 EUR, za Dinamov staion su do sada potrošili valjda 4 ili 5 puta toliko) nam još više stežu omču oko vrata, nije im dosta što su dobili priznanje da su razvili sistem korupcije kojem u u Evropi nema ravna i koji nas svrstava uz bok vodećih svjetskih eksperata na tom području (a to je i u redu, ipak je Afrika koljevka civilizacije, a mi se nastojimo vratiti korijenima, pa smo po tome blizu našim negdanjim nesvrstanim prijateljima).
Nije im bilo dosta da kradu, moraju sve do temelja upropastiti, nije im dosta da na izgradnji ceste vrijedne 200 000 000 kn ukradu još toliko.
Njima u stvari nikada nije dosta.
Sada, kad im je voda došla do grla, a hoće i dalje jahati po nama, sjetili su se dioničarstva i sada se odriču silnog profita kako bi što većem broju građana omogućili da zarade.
i da bi stvorili privid prosperiteta.
Dakle, priznaju da idu ispod cijene s dionicom HT-a da bi ljudi zaradili.
Manje od 10% stanovništva Republike Hrvatske je učestvovalo u kupovini dionica HT-a. Ne mislim da su svi koji su kupili dionice lopovi, dapače siguran sam da 99% ljudi nisu lopovi, da su u to uložili teško zarađen novac i ušteđevinu, a u cilju očekivane lake zarade, pomalo lešinarski računajući da će hijene na vlasti postupiti upravo tako kako su postupili, svjesno oštećujući državu za skoro 200 000 000 EUR dajući nerealno nisku cijenu.
U nekim drugim okolnostima i nekim drugim prostorima bi se oštećivanje države za tako ogromnu sumu smatralo veleizdajom, ali kod nas ništa od toga.
Ako su već htjeli pomoći SVIM građanima RH, onda su mogli smanjiti poreze, mogli su smanjiti državnu potrošnju, mogli su malo skromije se ponašati na državnoj razini, mogli su malo razuminje upravljati državnom imovinom, mogli su možda smanjiti davanja na plaće kako bi potaknuli zapošljavanje, mogli su zaista pojednostaviti postupke otvaranja poduzeća i mogli su pokušati ostvariti nekakvu proizvodnju i zaposliti ljude, dovući strane investitore ali ne da otvaraju trgovačko centre već stvarnu proizvodnju.
Ali ne, oni su odlučili odreći se 200 000 000 EUR samo tako, da bi pokazali kako im je stalo do građana. Mogli su uložiti u zdravstvo te novce, mogli su u razvoj poljoprivrede, u protupožarnu zaštitu, u stimulacije, ali nisu.
Odrekli su ih se u nadi da će im to sačuvati pozicije.
Uz Ljubu Jurčića kao oponenta Sanaderu to im nije bilo potrebno, on je takav politički analfabet da su se mogli spasiti tog truda. Koliko god mi je ljevica bliža, toliko mi je Jurčić po svjetonazoru i ponašanju dalek, skoro jednako kao i Sanader. Ne ulazeći u to da je ponosniji na svoje ujake fašiste no na oca partizana, ne ulazeći u njegov ukus kada su u pitanju pjevači koje sluša, ali njegovo uporno zabijanje autogolova i katastrofalne izjave i nikakva strategija koju prezentira aljkavo kako već čini me podsjeća na HDZ trabante po raznim strankama koje su uspješno uništavali kad bi im postali opasni.
No vratimo se još malo na HT. Naš vrli monopolist, sjećamo se svi koliko smo nekada plaćali telefon, i kako je to bio dar od Boga kada bi gospoda konačno spojila liniju i kada smo konačno kupili prvi Iskrin telefon s brojčanikom i počeli lijepiti papiriće s brojevima prijatelja i poznanika.
Pa su nam onda u jednom trenutku promijenili centralu i više nismo imali brojeve 72-xxx (ni 73-xxx kada je prvih 999 građana dobilo priključke), već brojeve sa 4 znamenke, s tim da oni sretnici i društveno važi ljudi su dobijali brojeve koji su počinjali sa 2 pa nisu imali dvojnika.
Sjećate li se dvojnika, i problema kada nekog hoćete nazvati a eto vaš dvojnik baš zasjeo i priča li priča...
Pa su onda promijenili centralu, modernizirali se i dvojnici su završili u prošlosti.
Pa su onda rekli da je jedinica koja se naplaćuje minuta. A to što ste vi pričali 10 sekundi? Pa to je vaš problem, mogli ste i 59, jednako bi vas koštalo.
I sve je to bilo normalno i sve smo to plaćali.
Recimo da odete u mesnicu i kupite pola kile junetine a oni vam naplate kilogram jer je cijena po kilogramu, to ne bi bilo normalno, i na to bismo se bunili.
Ovdje smo šutjeli i plaćali.
Pa onda kada ste htjeli saznati zašto vam je račun tako visok, pa ste htjeli ispis poziva, to ste trebali posebno platiti, 50kn.
Kao da dođete u dućan, kupite stvari za 100kn, i kada pitate prodavačicu da vam da račun s cijenama pojedinih artikala, to vam dodatno naplati. naravno da je besmisleno. Ali kada je HPT, HT, T-HT itd. to radio, bilo je normalno.
Nakon nekog vremena počeli smo dobijati ispis poziva uz račun, i to "besplatno", pa smo im valjda trebali biti zahvalni na tomu.
Pa su se pojavili prvi mobiteli 099 koji su koštali 6-7000 DEM, pa nakon njih i GSM mreža koja je bila ipak znatno jeftinija. Ali svo vrijeme je bilo riječi o monopolu.
I tako se naš HT razvijao, u jednom trenutku se riješio balasta pošte izdvojivši je u posebnu firmu, pa je nastavio još poletnije, pa je razdvojio mobilne komuikacije od fiksne telefonije, i svo vrijeme je rastao i rastao i zarađivao i zarađivao...
I onda, na kraju balade, država ga je odlučila pod sumnjivim okolnostima prodati telekomunikacijskom divu iz zemlje najboljeg prijatelja naše države (Danke Deutcheland). I u roku od nekoliko godina Deutche Telekom je raznim sumnjivim i manje sumnjivim transakcijama, prodajom imovine, angažiranjem vlastite sestrinske firme za konzultantske usluge, uspio zaraditi mnogostruko više no što je platio 25% dionica. I s tih 25% su se ponašali kao ne većinski nego jedini vlasnik. Onda su otkupili još dionica, i postali i faktički vlasnik.
U međuvremenu se tržište liberaliziralo, broj radnika je mnogostruko smanjen, profiti više nisu tako veliki, i država je odlučila svoj udio prodati građanima.
A građani, ponukani zaradama na dionicama INA naftne kompanije pohrlili. Nije to financijski inženjering tipa 90-ih, ali je pobuda ista, bez puno truda zaraditi da se otplate krediti i da se podigne standard.
Velika većina ljudi ne misli se na dionicama obogatiti, vide ih kao srećku za koju im se garantira da će donesti dobitak.
Deux ex machina njihove ekonomske (ne)realnosti.
Blo bi zgodno da se negdje izračuna koliko je DT platio, a koliko je sve ove godine izvukao iz HT-a. I da se odgovori na pitanje zašto se baš po tom modelu privatizirala jedna od najprofitabilnijih državnih kompanija.
Novci dobijeni prodajom ovih dionica (manji 200 000 000 EUR no što je realno) neće se utrošiti na stvaranje prihoda, već na generiranje potrošnje i vraćanje duga umirovljnicima.
Zgodan je taj umirovljenički dug, najprije su oštećeni kroz dugi niz godina, onda im je priznata polovica duga, i onda tu polovicu dobijaju na rate. I pred izbore dobiju još neku crkavicu koja je vrijeđa dostojanstvo svakog tko je cijeli vijek radio i na kraju dočekao mirovinu od ispod 200 eur i kome ta crkavica na žalost znači i u iznosu i u postotku jako puno.
Zgodno je i to dioničarstvo, ne samo na primjeru HT-a, već i ostalih firmi.
Jest da se odvijalo u okolnostima rata i nikad proglašenog ratnog stanja, ali mora im se priznati da je provedeno vrhunski. Ako ste gledali seriju "Vrhunski prevaranti" koja je nedavno išla na HRT-u, o skupini simpatičnoh lopova koji perfektnim planovima pljačkaju raznorazne gulikože i lopove, onda se mora reći da su prema našim ZNA SE oni male bebe i naivci.
Kažu ljudi koji rade u INI (još jedan monopolist) da je INA pred nekoliko godina bila financijski jača firma od MOL-a. Puno je od tada nafte proteklo naftovodima i tankerima, i stvari više nisu kao što su bile, pa je MOL kupio INU. Sad će izgleda OMV kupiti MOL, pa će sve to opet biti u granicama nekadašnjeg carstva kad se znalo tko je gazda, a samostalnost nije bila ni privid.
Dok dođemo do EU, izgubit ćemo skoro sve atribute samostalnosti, pa će onda ta tranzicija biti bezbolna.
Nemamo vlastite banke, nemamo proizvodnju hrane dovoljnu za svoje potrebe, nemamo telekomunkacije u vlasništvu, uskoro nećemo imati ni energetiku pod vlastitom ingerencijom, pa što nam onda preostaje?
Dosta euroskepticizma, vratimo se malo podno Kleka, pogledajmo firme od kojih smo skoro svi živjeli, DIP, Zvijezdu, Kapelu, Izgradnju, Slobodu, Sintal, Ventilator...
Pitate li se zašto uvijek nabrajam samo firme koje su propale, zašto ne nabrajam sve one silne firme iz našeg kraja koje su uspjele opstati i koje su se spasile, sačuvale radna mjesta i nastavile raditi?
ZNA SE zašto.
Recimo, te ogulinske firme su uglavnom stvarane zalaganjem radnika, odricanjima od plaća, samodoprinosima i slično. Nije država puno učestvovala u njihovu stvaranju.
Ali, kada je krenula pretvorba, onda je država rekla da je to sve njeno, i da radnici mogu otkupiti polovicu.
Pa je nakon toga postavila podobne na svim važnim mjestima i omogućila im da to upropaste do kraja, i da preuzmu prostore i lokacije, službene aute i sl, radnike pošalju najprije na Pitomi Javor a kad se vrate i ako se vrate na cestu.
Podobne pošalju u mirovniu i stvore si zaleđe i biračko tijelo u jednoj paklenoj simbiozi, jer jedni bez drugih ne mogu, a ostali nek se snađu.
Uostalom, tko je jamio jamio je.
Ta dionička društva su uglavnom propala, kao što je i bilo za očekivati. Ono što je čudno je to da su se na njihovom tržištu pojavile privatne firme koje su radile isti posao i uspješno poslovale, iako su realno imale lošiju startnu poziciju.
Doduše, nedavno je i kod nas bilo trgovanja dionicama, netko je otkupljivao dionice TP Ogulin (Zvijezda za starije čitatelje).
O vođenju TP-a su više manje svi sve rekli, za nadati se da će jednog dana i nadležni organi prolistati knjige i zaključiti što se događalo kroz sve ove godine.
Da je bilo više smisla i volje za rukovođenjem, a manje igranja tenisa i skijanja, možda ne bi dospjeli tamo gdje su dospjeli, možda im oni dućani koje još nisu prodali ne bi bili sablasno prazni.
Ali onda ni neki drugi ne bi napravili to što su napravili.
Vjerujem da u ovoj zemlji postoje i puno veći problemi od toga što svi koji su htjeli nisu mogli prodati dionice prvi dan. I ne mislim da su oni koji su opljačkali narod a sada pljačkajući sve nas omogućuju manjem broju ljudi da ni krivi ni dužni zarade nešto učinili išta dobra za nas.
I volio bih kada bi postojala strategija razvoja društva, kada bi konačno došli na vlast oni koji su spremni potegnuti da bude svima bolje.
Ovi koji sada jašu po nama definitivno su dokazali da nisu u stanju odgovoriti tom zadatku, niti žele.
Da izbjegnem polemike, jednostavno, pogledajte što su oni koji se bave politikom imali (od školske spreme do imanja) kad su ušli u politiku, a što imaju sada. Ako to uzmemo kao početni kriterij, onda se može razgovarati o stavovima.
Ne znam što me više plaši, očaj kojim vlastodršci pokušavaju ostati na vlasti, njihova uvjerenost da su baš oni naši spasioci ili razjedinjenost i bezidejnost onih koji bi ih trebali smijeniti.
To što nam vlastodršci rade i što su sve spremni učiniti da bi ostali na vlasti govori sve o njima.
To što uprkos tomu što rade i dalje ostaju na vlasti govori sve o nama.
Na današnji dan 1927. premijera prvog zvučnog filma "Pjevač jazza", 1914. rođen istraživač Thor Heyerdahl, 1973. na židovski praznik Jom Kipur Sirija i Egipat napali Izrael, 1981. ubijen egipatski predsjednik Anvar el Sadat.
