Maksova maksimala

nedjelja, 29.09.2013.

GOSPA OD MIRISNOG ZNOJA

Do nedavna sam se deklarirao kao agnostik, jer u neke događaje iz Biblije i Evanđeljâ nisam bio siguran da su se mogle dogoditi, ali nakon pročitanog romana „Fatima, da ili ne“, našega Ivonidesa Yvesa (Ivona Ćuka) postao sam ateist. To je bilo lani.
Knjigu mi je poklonila prijateljica, vjernica, koja je završila teologiju negdje oko 1995. godine i bio sam sretan da mogu o vjeri i nevjeri razgovarati s kompetentnom osobom. Nemam ništa protiv vjerskih uvjerenja, ali vjera mora biti osnovana na razumnim stupovima. Može li to uopće ići zajedno, tko će ga znati. U svakom slučaju kada sam u svojim spoznajama našao i Gospu od Fatime koja se ukazala djeci od nekih desetak godina i oni to proširili po selu, pa su za to saznali i svećenici i biskupi te su nanjušili biznis. Gospa im se ukazivala u određene dane, ali su dvije djevočice i dječak uvijek morali biti sami, a ona ih je upućivala da svojom patnjom moraju odriješiti grijehe lopovima i zločincima, kako bi njima olakšali život, a sebe dovesti do raja nakon smrti. Djeca nisu jela, nisu pila ni vodu, a to im nije bilo teško jer je Portugal, kao i najveći dio svijeta, živio u bijedi. Zbog tih patnji koje su djeca podnosila dječak i jedna djevojčica obolili su i umrli su uskoro. Druga djevočica je bila mudrija pa nije toliko patila i otišla je u školu časnih sestara, da bi tamo na miru i obilju pisala memoara prema uputama biskupa i ostalih bezbožnika.
Prihvaća se vjerovanje vjernika ukazanju Gospe jer su bili siromašni i neobrazovani, ali zašto su to prihvatili učeni biskupi podbuli od pečenih gusaka i purana. Svećenstvo je izmislilo post petkom jer su se htjeli jednom tjedno isprazniti od tog pretjeranog jela i pića. Ostala sirotinja postila je svaki dan, a najela se za Božić i Uskrs. Puno sam cijenio papu Ivana Pavla II dok nije otišao u Fatimu zahvaliti se Gospi fatimskoj što ga je spasila od metka atentatora. Znači i on je kao vrhovnik Crkve prihvatio i tu Gospu. Postavlja se pitanje vjerovanja kršćana, prema tomu i katolika, da imamo jednog boga, ali da imamo bezbroj Gospi; te Gospa od Lourdesa, Gospa od ranjena srca, Gospa međugorska, Gospa od čudesa, Gospa od zdravlja, Kraljica mira, …. Napravili smo na milijune kipova majke Isusa Krista pod toliko različitih imena da više ne znamo što bi s njima pa smo im montirali da jednoj iz koljena curi povremeno krv, drugoj teku suze kada ju primiš za nožni prst, a Gospi od mirisnog znoja, što bi rekao Ante Tomić, praši nešto ispod pazuha. Vi stručnjaci teologije odgonetnite zašto je kip Gospe međugorske prosvijetlio baš u kući tete Vicke kojoj se Gospa ukazala prije nekih 30 godina. Od tada Vicka i ostali koji su doživjeli ukazanje žive puno bolje nego ona djeca kojima se Gospa ukazala u Fatimi. Hercegovcima se standard povećao, a djeca Gospina ukazanja u Fatimi su umrla od iznemoglosti. Tako im je, prema pisanju preživjele vidjelice, ukazana Gospa od Fatime predvidjela i sugerirala, ali je Gospa od Međugorja našim sedmero vidjelicama pokazala put kako vjeru mogu utkati u vjerski turizam i na kamenjaru napraviti desetak crkava i još više križeva da bi se pokora mogla vršiti ubrzanim tempom, jer griješnika ima puno, a vrijeme prolazi svojom ustaljenom formulom. Evo, sada je kip kod Vicke probio mrak u Međugorju, ali i u čitavoj Hercegovini! Kada će u Hrvatskoj?
Na kraju je ostala i Gospa od Lourdesa gdje je danas najveće svjetsko Marijino svetište u koje odlaze i naše
elitne jedinice vojske i policije. Vlada se uporno drži podalje, možda će Karamarko sa svojim elitnim sastavom probiti mentalnu barijeru.
Sada bih vam rekao nastavak pregleda moje poznanice u vezi problema s prsima. Nju je ona ista doktorica koja ju je prošli tjedan potjerala zbog štrajka nazvala da dođe u četvrtak, 26. rujna, i ona je otišla vlakom u Zagreb, u Institut za tumore, ušla toj doktorici i rekla da je došla zaključiti pregled od ptošlog tjedna. Doktorica ju je tražio uputnicu, našto je žena odgovorila da je kod nje (njena liječnica opće prakse nije joj smjela izdati novu uputnicu, jer stara nije „potrošena“). Pa onda ju donesite, kaže doktorica. – Ja sam ju predala Vama pa ju donesite Vi, oštro je nastupila pacijentica. Žena je bila zatečena i doista je telefonom pronašla uputnicu. – E, sada hoću da mi punktirate dojku. Od zvijeri doktorica je postala janje. Uzela je iglu i na najnježniji način izvršila punktiranje. Pacijentica je na tako grub način obavila posao. A gruba je bila jer joj je sin rekao da ako ju sljedeći put bude pratio u bolnicu da će on ući prvi, slomiti im sve aparate i proći kući.
Eto, ni s doktorima ne možete lijepo razgovarati, jer nisu prešli granicu civilizacije i humanosti, već samo arogancije.
U prošlom postu nekoliko komentatora shvatilo je da sam ja oduzeo pravo na štrajk zdravstvenim radnicima. Nije točno. Ja im ne oduzimam zakonsko pravo, oduzimam im moralno pravo na štrajk. Njima i prosvjetarima. Poslodavci od njihova štrajka nemaju nikakvu štetu, već korisnici njihovih usluga.

nedjelja, 22.09.2013.

ŠTRAJK ZDRAVSTVENIH RADNIKA

Ne znam kako je u drugim državama, ali u Lijepoj našoj nismo još sastavili vladu i odabrali ministre s kojima bi bili zadovoljni ljudi koji rade u njihovom resoru!? Mislim da je po tom pitanju najgora današnja garnitura ministara ako izuzmemo ministra financija i donekle turizma. Svi ostali ministri i ministrice obični su jad. Ministar gospodarstva toliko blebeće o svemu i svačemu da ni on na kraju ne zna koja je bila tema. Ministar poljoprivrede neće da izađe pred svoje seljake koji mu dođu u Zagreb traktorima kupljenima na kredit iz poticaja, s kojima bi mogli preorati autoput po kojem su vozili. Ostali su došli s osobnim automobilima najviše marke jer su se navikli na poticaj. A naš ministar (čudi me da nije iz HNS-a) nešto nemušto progovara u medijima da su svi dobili više nego ih slijedi, ali su utrošili na životni standard, a ne na umjetno gnojivo i pesticide. Tko je koliko dobio ne zna ni seljak, a gdje bi ministarstvo. Ova dva sam izdvojio jer mislim da ne znaju gdje su.
Narod je nezadovoljan kako ih vlada i premijer tretiraju kao ograničene ljude koji nisu svjesni koliko oni krvare za nj. Zašto taj narod mora biti na egzistecijalnim i moralnim marginama četiri godine, a potrebni su i uvaženi samo mjesec dana u te četiri godine kada politički kandidati traže njihov glas na izborima. Zašto ti političari idu na izbore i glume demokrate kada s obećanjima u predizbornoj kampanji svjesno lažu svoj narod. I nimalo se ne zacrvene ovi, tobože, lijevi, kao što ne pocrne ovi s druge strane.
Narod u zemljama tzv. demokracije koju nam je prodala SAD i Velika Britanija imaju takve demokratske mogućnosti da mogu i štrajkati kako bi izborio bolje pozicije za rad i plaću. Hrvatska je mlada demokratska država od, recimo, 1990. godine i uživa u blagodatima demokracije pa njih oko 350.000 štarjka radom jer im ga nitko ne nudi, jedan dobar dio štrajka glađu jer rade, ali ne primaju plaću, a jedan dio štrajka što redovno primaju plaću, ali im 10 do 15 tisuća kuna nije dovoljno. Ne pokriva ni košaricu za četveročlanu obitelj. I to je nažalost točno.
Ta institucija štrajka ne šteti poslodavcu protiv kojega se provodi. Ako je u pitanju tajkun koji ima tvornicu kupljenu za 1,00 kunu, ili uz hipotekarni kredit, a pod hipoteku je stavio tu istu tvornicu (takvi su bili HDZ-ovi zakoni u privatizaciji), radi neisplate plaće pola godine i neplaćene zdravstvene i mirovinske obveze, on se ne brine. Proda tvornicu i proglasi stečaj. Stečajne mase nema, a radnici nemaju gdje raditi. Pa i do sada su bili bez plaće.
E sad, ako štrajkaju državni službenici i službnici državnih institucija, poslodavac nema štete. Poslodavac je država, zar ne? Sve državne službenike sindikat neće moći platit jer su nositelji sindikata veći dio novca pojeli u plaći i reprezentaciji pa će sami snositi posljedice. Međutim, ako štrajka zdavstvo, onda nastradaju pacijenti, ako štrajka školstvo stradavaju učenici i roditelji, uz napomenu da učenike već u pučkoj školi uče da se štrajkom dobiva veća plaća, ili poopćeno; da raditi uopće ne treba, već štrajkati.
Uvjerenja sam da svaki radnik koji nije zadovoljan s poslodavcem ima pravo na štrajk, ali prosvjetari i zdravstvani radnici to ne bi smjeli. Oni pred sobom imaju djecu i nemoćne, te struke ne možeš samo naučiti, za te struke moraš imati posebne predispozicije. Nesreća je da za ministre tih dviju institucija imamo nekompetentne ljude i da su, po meni, do sada najgori izbor. Jedan si dozvoli da mu Crkva stvara nastavni program, a drugi se blamira kandidaturom za gradonačelnika Zagreba, a da ne odstupi s ministarskog mjesta, znajući da će izgubiti za gradonačelnika. Nije ga sram kandidature za gradonačelnika, ali ni nastaviti kao ministar.
A voditelj sindikata liječnika i medicinskog osoblja Ivica Babić laže kada je garantirao da će hitni slučajevi biti obavljeni. Moja poznanica ima problema s prsima. Nakon dva pregleda i zahvata za šest mjeseci je pozvana na ponovni pregled na dan 17. rujna 2013. godine. Naime, toliko se to čeka u Zagrebu. Kada je saznala da je zapala u dane štrajka, nazvala je svoga liječnika koji je potvrdio da dođe i da će ju obaviti. Otišla je vlakom u bolnicu, liječnik ju je pregledao i poslao u susjednu sobu da obavi CT i sondažu dojke. CT je obavila, a u istj ordinaciji sestra koja je trebala „sondirati“ dojku rekla je kako može doći na pregled kada su oni u štrajku! Šokirana, žena se obukla i istrčala iz bolnice. Još je u šoku i ne zna što će učiniti. Toliko o poštenju Ostojića i Babića koji su oba položili Hipokratovu zakletvu (prisegu). Čemu, kad tu nema čovjeka.

nedjelja, 15.09.2013.

RADIO OGULIN U RALJAMA HDZ-a

Nova garnitura izvršne vlasti Grada Ogulina na čelu s gradonačelnikom i njegovim zamjenikom Stipetićem opisuju stanje direktnog radio prijenosa sjednica Gradskog vijeća kao vrlo skupe jer koštaju mjesečno deset tisuća kuna, uz još neke male usluge Radija. Srećom, oni ne znaju da je izmjena poklopca šahte na raskršću ulicâ Vladimira Nazora i Ivane Brlić Mažuranić koštala upola manje, ali poklopac i dalje uznemiruje kvart svakim danim sve jače, i da su u Bolničkoj ulici kod stadiona dali sigurno više od deset tisuća, a da su samo premjestili jedno jezero s prilaza na Bolničku, kao državnu cestu D-42, u samu Bolničku!
To je ono što je vidljivo da je ova nova HDZ-ova garnitura oplemenila grad Ogulin u posljednih 100 dana. Koliko su oni iskrvarili na zahvatima od koristi građana, uvjetno rečeno, jer oni brinu i o stanju ostalih naselja jedinice lokalne samouprave; Ponikve, Hreljin, Jasenak, Drežnica i dr., koji i nisu neki građani, saznali smo nedavno na ROG-u. No čujem da su oni najnesretniji stanovnici Grada Ogulina jer imaju radio, ali nemaju računala da bi sve to pročitali i čuli na internetu. Kada je već zabranjen direktan prijenos sjednica Gradskoga vijeća.
Neki dan me je jedan propali političar Ogulina upitao da li se gradonačelnik štednjom prijenosa sjednica sveti građanima, ili Radio Ogulinu. Nedokučivo je koga on više voli ili ne voli. Ta on ne djeluju kao hedonist, on voli željeznicu prije svega, iako mu željeznica ne uzvraća ljubav.
Mislim da će svanuti jedan dan kada ćemo dokučiti zašto se ne prenose sjednice i zašto izvještaj Radio Ogulina nije prihvaćen od strane Gradskog vijeća, iako nije djelovao beznadno kao izvještaj Pučkog narodnog učilišta ili, nedajbože, izvještaj Poduzetničke zone. Pretpostavljam da ćemo u Zonu ulupati još novaca, barem za industrijski željeznički kolosijek, da se ne misli kako ljubav prema željeznici od strane gradonačelnika jenjava. Taj industrijski kolosijek prijeko je potreban da bi Grafika d.o.o. mogla jeftinije transportirati svoje proizvode. Usput bih napomenuo da u Poduzetničkoj zoni ne djeluje poduzeće Semmelrck d.o.o. jer je ono sâmo kupilo sebi zemljište mimo Poduzetničke zone, a primjećujem da se uspjehu Zone pripisuje i Semmelrck d.o.o. kako uspjeh ne bi ostao samo na Trafiki d.o.o.!
Prethodno rečeno da se gradonačelnik sa svojim zamjenicima trudio i izvan gradske kozmetike s dvije šahte i izvan Poduzetničke zone je izlaganje gradonačelnika na sjednici da su oni kontaktirali i s vlasnikom nekadašnjeg Sintala, Brkovićem, koji će proizvoditi neka plastična zrnca i folije, mada on već pet-šest godina Sintalov krug koristi kao skladište nekog otpada koji vjetar raznosi po Škrilama i Bukovici, a Jozo Kalem je novi vlasnik tvornice parketa i baca prašinu u oči po Rijeci, Ogulinu i Tounju. Vlasnik je i IGM Tounj d.o.o., ali za prenos vlasništva ne plaća porez. Toliko, usput, o prijatelju ministra financija. Tounjci ga inače iz milja zovu Jozo Mafiozo od prvoga dana.
A sada malo digresije; ne mogu, a da se ne osvrnem na dva posta Nešinog bloga, posebno onoga od 26. kolovoza 2013. godine „Za dom s Titom“, kada je intervjuirao današnjeg premijera prije izbora 2011. godine. On je svakako kvalitetan bez obzira što je napisan sa zadrškom, ali je pogodio sve ono relevantno pa makar malo dodao ili odbio. Ne bi bilo loše da se prisjeti i razgovora s onim individuama koji su dvadeset godina vodili brigu o Bjelolasici, o jedinom olimpijskom centru u Hrvatskoj. Pokušajte se vi sjetiti onih ljudi iz mraka koji su uspjeli takav projekt provesti u Hrvatskoj, a kandidirala je i Srbija i Bosna i Hercegovina koje su imale bolje predispozicije. Jedan ogroman trud tih entuzijasta i domoljuba uništen je upravo zato što je bilo prije devedesete godine. Zato današnji karlovački župan koji je bio predsjednik NO Bjelolasice dugo vremena posprdno može kazati da bi Bjelolasica propala i da nije izgorjela pred dvije godine. Sram ga može biti dosmrtno; ne pred Ogulincima koji ga ne doživljavaju, već pred svojima s Ribarćov, iz Desmerica i sva tri Zagorja. Oni su njegova politička baza uz koju idu i birači Drežnice i Jasenka na čelu s SNS-om Milana Rodića.
Drugi se post odnosi na „Zaštitu kulturne baštine“ napisanog 2. rujna u kojemu se autor lažno predstavlja kao skroman znanjem u pogledu kulture, njene baštine, i njene zaštite. Svakog tko ima imalo smisla i ljubavi prema toj baštini mora smetati neozbiljnost zaštitara u Karlovcu, središtu koje pokriva ogulinsku dolinu i dio Ličko senjske županije, u Lici, naravno. Ovakvo predstavljanje nagrđivanja kulture jednoga grada trebalo bi poslati u Zavod za zaštitu baštine u Karlovcu i u Ministarstvo kulture u Zagreb prije nego ministrica donese novi zakon kojim će takve poslove obavljati gradonačelnici!

nedjelja, 08.09.2013.

99 DANA OGULINSKE VLASTI

Nekakvi vražji običaj je u svijetu da se nakon 100 dana od konstituiranja nove vlade na državnoj , regionalnoj i lokalnoj razini traže odgovori da li je ta nova vlada na putu do puta demokracije, smanjenja nezaposlenih i izlaska iz krize. Što se tiče demokracije, tu su za cijeli svijet zadužene SAD. One čim osjete da se u nekoj državi“narušava“ demokracija kreću sa svojom vojskom uspostaviti red i za predsjednika države postavlja konja kojega iscrpljeni narod objeručke prihvaća, a SAD se za naplatu priključuje na najizdašniji izvor nafte. Usput prodaje na kredit najsofisticiranije oružje novim vladama i stvaraju robovlasnički odnos, a američki tajkuni proizvode još kvalitetnije oružje i otvaraju u svijetu nove ratove i nova tržišta.
Nezaposlenost se također rješava ratom. U Hrvatskoj 90-ih godina prošloga stoljeća nije bilo nezaposlenosti. Svi koji nisu imali radnu obvezu dragovoljno su se prijavili u domobrane ili su lutali s bojišta na bojište, a dobar dio postali „invalidi“ nakon što su uspjeli opljačkati napuštene pravoslavne kuće.
Što se tiče gospodarske krize, ona je izišla iz pelena i sada je punoljetna i snažna. U Ogulinu, na lokalnoj razini, krizu će vratiti u pelene novi gradonačelnik koji ima široke poglede na gospodarstvo, a posebno na prometnu željezničku infrastrukturu koju su gradili Mađari i Austrijanci. Donji ustroj željeznice Zagreb-Rijeka i Oštarije-Split nalazi se u stanju u kojem su je nakon svjetskih ratova ostavili stvarni investitori. A naš novi gradonačelnik zaljubljen je u željeznicu i rekonstrukcija pruge od Skradnika do Rijeke ići će k'o kroz sir.
Glavni oporbeni čovjek Ogulina nije tako zaljubljen u željeznicu, ali od nje živi i brine o njoj koliko je u njegovoj moći.
Nismo se udaljili od onih 100 dana koje nam je podarila nova vlast i svih dobrih rezultata u tomu razdoblju. Vlast se zapravo nije promijenila jer je ostala HDZ-ova, promjena je samo u onom smislu: Sjaši Murta da uzjaši Kurta. Filozofija vladanja ostala je ista; ja sam vlast, a ti podanik. Ne možeš do mene tražeći pomoć, do mene možeš s mitom pa makar bilo i političko. Prijeđi u moju stranku i možemo razgovarati.
Novi gradonačelnik koji je preuzeo obveze staroga neće se nikada snaći u toj nametnutoj ulozi. Nije se snašao ni stari (on, naime, to nije ni želio jer mu je stari sistem osigurao imidž stručnjaka. Tako su se on i Pero Zvijezda prometnuli u opterećenje društva; i onoga sistema i ovoga sustava. Ti ljudi ne mogu propasti, oni su imele koje uništavaju zdravo prirodno stablo. Stari gradonačelnik je to učinio i fizički. Doslovno je sasjekao 75 % zdravih stabala u jednoj od najljepših parkova u Hrvatskoj u centru grada Ogulina kojim bi se ponosio i sam Varaždin koji takvih parkova ima nekoliko u svojemu gradu. A kada bi naši grobari sa svojim šefom vidjeli njihovo groblje i što pružaju umrlome, trebali bi odmah kupiti grobno mjesto i skriti se u nj. Od sramote.
No, evo što nam donosi sto dana vlasti novoga gradonačelnika, zaljubljenog u željeznicu.
Vrlo brzo je “sanirana“ šahta na raskršću I.B. Mažuranić i V. Nazora. Sada kada nagazite na nju ne uznemirujete cijeli kvart, već samo prolaznike uz šahtu. Kod stadiona u Bolničkoj, dva metra od postojećeg slivnika ugradili su još jedan da riješe jezero na cestovnom prilazu, ali su sada stvorili jezero na kolniku Bolničke. Postojeći slivnik viši je od kolnika. Na željeznici takvih slivnika nema.
Najsretniji stanovnici ogulinskih kvartova su oni iz ulice Šetalište Krlenac koji nakon svakog jačeg pljuska moraju svojom ulicom, ili cestom, hodati po govnima. Ta kanalizacija izvedena je toliko nestručno da se pri svakom pljusku poklopci šahtova dižu usljed pritiska vode iz priključnih cijevi jer glavni kolektor toga poteza ne može progutati tu količinu. No, ni tuda željeznica ne prolazi.
Sve ovo su propusti koji se još daju ispraviti, ali gradonačelnik je napravio za demokraciju nepopravljiv potez. On koji je na sjednicama Gradskog vijeća davao sebi oduška kritizirati rad Radio Ogulina da „favorizira“ SDP u odnosu na HDZ, jer je direktorica supruga predsjednika SDP-a (nadam se da ga je direktorica tužila), nije našao za shodno da se tada zabrani prijenos skupštine Gradskog vijeća, nego je to učinio sada, kada je on izvršitelj vlasti! Da načelnik jednoga Grada zabrani da se na radiju prenosi sjednica Gradskog vijeća i aktualni sat, mora da je bolestan. On je antidemokrat, što nije bolest, to je uvjerenje, a bolest nastupa bahatošću HDZ-ove klike, nju prati egoizam i neuništiv je virus koji zahvaća tkivo koje je iskompleksirano prividnom vlašću.
Dakle, slika nove vlasti započima gušenjem medija, a završit će katastrofom Poduzetničke zone, Bjelolasice, jezera Sabljaci i retencije rijeke Dobre.
Nova izvršna vlast Grada Ogulina s gradonačelnikom i svim njegovim zamjenicima zalutala je u politiku, ali gradonačelnik nije zalutao u HDZ. HDZ traži i treba upravo takav kadar.

nedjelja, 01.09.2013.

TKO ŠLJIVI SIROTINJU

Pred nekoliko godina, kako vrijeme brzo teče, možda je to bilo pred pet-šest, no, bilo je 26. prosinca 2004. godine, dogodio s u morskim dubinama Indonezije jak potres koji je prouzročio ogromni tsunami s valovima i do 30 metara koji su potamanili sve živo na obalama Indonezije, Indije, Šri Lanke, Bangladeša, Malezija, u kopnenom području širine nekoliko kilometara. Poginulo je oko 230.000 ljudi. Do toga tsunamija mnogi mi nismo znali da ta pojava nastaje kada se potres pojavi s epicentrom u morskim dubinama i silno uzburka more. Vrlo je poučna jedna kolumna, ili post na blogu, naše spisateljice Vedrane Rudan koja je konstatirala da ni danas ne bi znali za tsunami da u njemu 2004. nije poginula jedna djevojčica od jako čuvene britanske obitelji koja je ljetovala na tom području zahvaćenom elementarnom nepogodom.
Ti tsumaniji dešavali su se i u prošlosti, ali se o njima nije pisalo jer su oni zahvaćali nepoznata područja gdje je obitavala i pogibala sirotinja. A tko šljivi sirotinju?
Dana 22. srpnja ove godine, oko 16 sati po Greenvichu, Kate Midlleton i engleski princ Williams dobili su sina prijestolonasljednika čitave Velike Britanije i tzv. Commonwealtha. Sve novine od Večernjaka do New York Posta, svi portali interneta, radija i televizije u zanosu su pisali o rođenju toga maloga koji će svijetu osigurati blagostanje veće od onoga kojega je obećao Franjo Tuđman suverenoj Hrvatskoj. Svi smo bili u transu i nismo ni primijetili da se istoga časa na svijetu rodilo na tisuće djece u siromašnim obiteljima koji će vječno ostati ubogi, gladni i žedni, po kojima će plaziti muhe i ostali insekti i koje oni od nemoći neće moći potjerati. Ali, tko šljivi tu sirotinju?
Nedavno sam u Novom listu čitao dosta interesantan razgovor na temu sirotinje s jednim hrvatskim Srbinom, vrhunskim nogometašem koji je bio i reprezentativac Srbije do nedavna. Bio je to Ivan Ergić. Njegova obitelj i on morali su za ovoga zadnjeg rata 1991. kada je on imao deset godina, iseliti sa svoga imanja u Gaćelezima, a kuću i imanje ostaviti na dobrobit onih koji se nisu morali iseliti. Pripadali su onoj klasi koja nije bila u siromaštvu, ali ni u blagodati. Kako bilo da bilo, Ergić junior, postao je nogometaš internacionalac i kao profesionalac zarađivao puno, za razliku od svojih vršnjaka koji nisu imali talenta za ovu prosperitetnu profesiju ili naprosto nisu mogli izdržati takav režim. Oni su se školovali i još traže posao, posjećuju nogometne utakmice kao pripadnici BBB-a, Armade, Torcide, Grobara, Delija i inih, padaju u trans kada njihovi klubovi pobjeđuju, a pljuju po igračima kada se utakmica izgubi. Iako među nogometašima njihova kluba nema ni jednog autohtonog igrača iz grada za koji igraju dotepenci.
Ergić je završio svoju nogometnu karijeru pa može bez opterećenja iznositi ono što misli. Prvo što zamjera je sustav vođenja vrhunskog sportaša koji sustav naređuje svakodnevni trening bez razmišljanja o zdravlju i životu. Vrhunski sportaš rob je trenera i menedžera, a za to dobiva veliku plaću, ali ne smiju razmišljati i živjeti mladenački. Od petsto talentiranih nogometaša samo dvojica uspiju, ostali se svrstaju u navijače koji pljuju po igračima umjesto po sustavu (bankarima, političarima, tajkunima) koji su izmislili takav način nagrađivanja.
Frustrirana mladež koja nije uspjela u ovom asocijalnom kapitalizmu postaje sirotinja koja je prisiljena krasti jer joj nitko ne želi ponuditi posao. Posao dobivaju djeca viđenih tajkuna koji su u našoj privatizaciji od kamiondžija, geofiguranata, skladištara, gradilišnih čuvara, dobivali tvornice, prodavali ono korisno i radnike slali na ulicu. Jer, tko to šljivi radnika, odnosno sirotinju?
Ergića sam uvrstio u ovaj post jer nije tipični bivši nogometaš. Napustio je nogomet i posvetio se razmišljanju čitajući Marxa, Sartra, ali i Krležu i smatra da je kapitalizam danas u svijetu zapravo fašizam. Piše i pjesme i prozu, a ne gura se u društvo u kojemu se živi od sinekura zamjerajući tim ljudima koji su zbog toga dužni širiti nacionalizam, kriminal, korupciju, oportunizam i licemerje. Smatra da je srbijanski nogometni savez dodirnuo dno dna, ali kada vidi „…kakve njuške vode hrvatski nogomet malo se utješim…“

<	rujan, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv