Pred nekoliko godina, kako vrijeme brzo teče, možda je to bilo pred pet-šest, no, bilo je 26. prosinca 2004. godine, dogodio s u morskim dubinama Indonezije jak potres koji je prouzročio ogromni tsunami s valovima i do 30 metara koji su potamanili sve živo na obalama Indonezije, Indije, Šri Lanke, Bangladeša, Malezija, u kopnenom području širine nekoliko kilometara. Poginulo je oko 230.000 ljudi. Do toga tsunamija mnogi mi nismo znali da ta pojava nastaje kada se potres pojavi s epicentrom u morskim dubinama i silno uzburka more. Vrlo je poučna jedna kolumna, ili post na blogu, naše spisateljice Vedrane Rudan koja je konstatirala da ni danas ne bi znali za tsunami da u njemu 2004. nije poginula jedna djevojčica od jako čuvene britanske obitelji koja je ljetovala na tom području zahvaćenom elementarnom nepogodom.
Ti tsumaniji dešavali su se i u prošlosti, ali se o njima nije pisalo jer su oni zahvaćali nepoznata područja gdje je obitavala i pogibala sirotinja. A tko šljivi sirotinju?
Dana 22. srpnja ove godine, oko 16 sati po Greenvichu, Kate Midlleton i engleski princ Williams dobili su sina prijestolonasljednika čitave Velike Britanije i tzv. Commonwealtha. Sve novine od Večernjaka do New York Posta, svi portali interneta, radija i televizije u zanosu su pisali o rođenju toga maloga koji će svijetu osigurati blagostanje veće od onoga kojega je obećao Franjo Tuđman suverenoj Hrvatskoj. Svi smo bili u transu i nismo ni primijetili da se istoga časa na svijetu rodilo na tisuće djece u siromašnim obiteljima koji će vječno ostati ubogi, gladni i žedni, po kojima će plaziti muhe i ostali insekti i koje oni od nemoći neće moći potjerati. Ali, tko šljivi tu sirotinju?
Nedavno sam u Novom listu čitao dosta interesantan razgovor na temu sirotinje s jednim hrvatskim Srbinom, vrhunskim nogometašem koji je bio i reprezentativac Srbije do nedavna. Bio je to Ivan Ergić. Njegova obitelj i on morali su za ovoga zadnjeg rata 1991. kada je on imao deset godina, iseliti sa svoga imanja u Gaćelezima, a kuću i imanje ostaviti na dobrobit onih koji se nisu morali iseliti. Pripadali su onoj klasi koja nije bila u siromaštvu, ali ni u blagodati. Kako bilo da bilo, Ergić junior, postao je nogometaš internacionalac i kao profesionalac zarađivao puno, za razliku od svojih vršnjaka koji nisu imali talenta za ovu prosperitetnu profesiju ili naprosto nisu mogli izdržati takav režim. Oni su se školovali i još traže posao, posjećuju nogometne utakmice kao pripadnici BBB-a, Armade, Torcide, Grobara, Delija i inih, padaju u trans kada njihovi klubovi pobjeđuju, a pljuju po igračima kada se utakmica izgubi. Iako među nogometašima njihova kluba nema ni jednog autohtonog igrača iz grada za koji igraju dotepenci.
Ergić je završio svoju nogometnu karijeru pa može bez opterećenja iznositi ono što misli. Prvo što zamjera je sustav vođenja vrhunskog sportaša koji sustav naređuje svakodnevni trening bez razmišljanja o zdravlju i životu. Vrhunski sportaš rob je trenera i menedžera, a za to dobiva veliku plaću, ali ne smiju razmišljati i živjeti mladenački. Od petsto talentiranih nogometaša samo dvojica uspiju, ostali se svrstaju u navijače koji pljuju po igračima umjesto po sustavu (bankarima, političarima, tajkunima) koji su izmislili takav način nagrađivanja.
Frustrirana mladež koja nije uspjela u ovom asocijalnom kapitalizmu postaje sirotinja koja je prisiljena krasti jer joj nitko ne želi ponuditi posao. Posao dobivaju djeca viđenih tajkuna koji su u našoj privatizaciji od kamiondžija, geofiguranata, skladištara, gradilišnih čuvara, dobivali tvornice, prodavali ono korisno i radnike slali na ulicu. Jer, tko to šljivi radnika, odnosno sirotinju?
Ergića sam uvrstio u ovaj post jer nije tipični bivši nogometaš. Napustio je nogomet i posvetio se razmišljanju čitajući Marxa, Sartra, ali i Krležu i smatra da je kapitalizam danas u svijetu zapravo fašizam. Piše i pjesme i prozu, a ne gura se u društvo u kojemu se živi od sinekura zamjerajući tim ljudima koji su zbog toga dužni širiti nacionalizam, kriminal, korupciju, oportunizam i licemerje. Smatra da je srbijanski nogometni savez dodirnuo dno dna, ali kada vidi „…kakve njuške vode hrvatski nogomet malo se utješim…“
Post je objavljen 01.09.2013. u 05:59 sati.