Maksova maksimala

nedjelja, 28.10.2012.

OTVORENO PISMO GOSPOĐI ANI

U prošlom postu ovoga bloga, među malobrojnim komentatorima bila je i gospođa Ana. Dojmila me se njena sugestija da bih u pisanju trebao imati više takta. Ono; da se slaže s Franom nisam uzeo u obzir jer Fran ne čita sadržaj iz znatiželje, već po zadatku mora stvari izvlačiti iz konteksta.
Poštovana Ana, nastojim da sve članke pišem po savjesti i argumentirano koliko ima prostora. Ni jedna riječ, ni jedan navodnik, ni zarez, nisu stavljeni napamet. Za sve ima razloga. Osjećam da Vam neke stvari u prošlom postu nisu sjele, bez obzira da li ste vjernica ili ne, da li ste orijentirani desno ili lijevo. Ni meni mnoge stvari ne sjedaju, a moram ih durati kroz cijeli život. I meni su rekli da sam katolik, odgajali su me donekle u toj vjeri i slali u crkvu, ali sam je zaobilazio i išao na nogomet. Dali su mi sve skramente kojih nisam bio svjestan. Jedinoga kojega sam svjesno primio nije uspio. Onaj s vjenčanja. U starom sistemu Crkva nije imala naročiti položaj, ali su se svećenici borili za svaku dušu na način kako su smatrali da je najbolje i bili su doista dušebrižnici. Nisu oni bili ugroženi, niti se narodu zabranjivalo veseliti na Veliku Mašu cijelu noć, nisu zabranjivali plesati kolo na Ivanju, a za Božić smo „pucali“ na konzerve i karbid u njima. Jedino smo morali imati dosta pljuvačke.
Za Božić i Uskrs kolale su otvorene čestitke između prijatelja i nitko nije zbog toga snosio nikakve posljedice. E sad, što članovi komunista nisu smjelu u crkvu to je bio njihov problem, a i danas članovi svih stranaka ili partija moraju glasati kako im se naredi, a ne po savjesti. Ima li tu neke razlike? I sam sâm svojevremeno odlazi povremenu u crkvu za blagdane; više iz znatiželje nego iz potrebe. Ali kada je Crkva dobila vlast u državi, sve se okrenulo stubokom. Otvorili su biznis; modernim indulgencijama praštali su grijehove dotadašnjim nevjernicima i dijelili sakramente. Novi vjernici vezali su se uz crkvu i zauzeli prve klupe da ih razni gargameli uoče. Pravi vjernici našli su se u čudu. Nema za njih mjesta. Jedva da lemozinu dosegnu dati skupljačima, a skupljači su postali predsjednici Mjesnih odbora, ravnatelji škola i ostala cveba društva.
Sada ću Vama, gospođo Ana, pokušati objasniti zašto sam u posljednji post provalio neke neuobičajene i provokativne riječi pod navodnicima ili bez njih, svejedno je. Mi smo 1991. i dalje do danas, doživljavali rat; što na bojištu, što u politici, što u pljački narodnog i radničkog bogatstva i prava. 1991. godine bio sam u jednom ogulinskom skloništu za vrijeme uzbune. Bilo je iza podneva. U sklonište su svratili i četvorica uniformiranih dečki i nakon izvjesnog vremena uspostavili smo kontakt. Iz znatiželje sam upitao odakle su i kako su se zatekli u Ogulinu, odgovorili su mi da su oni članovi HOS-a i idu na dopust s josipdolskog terena. Čekaju vlak za Zagreb. Jedan od njih imao je ogrlicu na kojoj su bila nanizani neki čudni predmeti. „Zaboga, što vam to znači? pitao sam čudaka. „To je moja krunica od četničkih ušesa“, mirno je odgovorio čovjek. Možda mnogi nisu to čuli, ja sam se sledio! Nisu li vam popovi dali krunicu kada ste krenuli u borbu? Jesu: evo je ispod košulje; to je naš zaštitni znak, a ova vani je trofejna!?
Da li bi se Vama, gospođo Ana, želudac toga časa našao u grlu, a vaša vjera u Boga na iskušenju. Možete li zamisliti dvije krunice oko svoga vrata; jedna od drvenih, staklenih ili zlatnih zrnaca, recimo, a druga od ljudskih ušesa! Ima li goreg poniženja za nevjernika, a kamo li za vjernika vidjeti tu strahotu.
Istoga časa kada su ti HOS-ovci otišli na vlak nazvao sam policiju i prijavio neke sumnjive tipove u Ogulinu i da putuju vlakom, policija mi je odgovorila: „Znamo mi za njih, to su naši dečki“! Ti „naši dečki“ možda su i imali nekog učešća u obrani Hrvatske, ali su ju ponizili i danas ju ponižavaju do te mjere da se njeno dostojanstvo nikada neće oporaviti.
Ja sam ovaj slučaj obznanio u tiskovini nakon tjedan dana, a pozvali su me iz obrambenog stožera (ako se tada već tako zvao) i upozorili da mi to nije trebalo!? Zašto, možete li zaključiti? To su bili naši branitelji. Nadalje, od 1991. do 1995. smatrao sam da su četnici doista ljudi niže vrste kada su svoje susjede proganjali, pljačkali i palili njihovu imovinu. Nakon Oluje, na koju sam ja ponosan, ostao sam ponižen od „naših“ branitelja koji su pljačkali i palili više nego četnici! Promatrao sam (u Jezeru, naprimjer) zajedno s vlasnikom Hrvatom (ako je ti značajno) kako uniformirani ljudi tovare u vojne kamione namještaj i bijelu tehniku iz kuće njegove žene, koja im je služila kao vikendica. „Stanite ljudi, to je kuća moje žene, a ja sam Hrvat kao i vi!“, vapio je vlasnik, ali su mu „naši dečki“ odgovorili: „Ma kakav si ti Hrvat kada si oženio četnikušu“ i udaljili su nas od kuće. Kada smo se vratili u Plaški na kontrolnu policijsku točku na benzinskoj stanici, policajac nam je rakao da on ne može kontrolirati vojsku Gazio sam, poštovana Ana, deset godina po prvoj i drugoj crti bojišnice, gazio sam sa svojim suradnicima po minskim poljima mimo svakovrsnih mina i granata. A poštujem samo iskrene branitelje kojima je u srcu bila Hrvatska, a ne profiterstvo i doživotne benficije. Posebno mjesto u mom registru branitelja i vojnika ima general Petar Stipetić!

28.10.2012. u 05:59 • 7 Komentara • Print • #

nedjelja, 21.10.2012.

JUSTITIA ET PAX I NOBEL ZA MIR!?

Ne u žutoj štampi, već u dnevnim novinama na stranici crne kronike stoji naslov: TRI GODINE ZATVORA ZBOG SILOVANJA. – „Seksualni napad dogodio se u kupaonici dok se oštećeni tuširao. Napadnuti zatvorenik žestoko se opirao i branio pa nasilnik snošaj nije uspio obaviti do kraja!“ Oštećeni je vjerojatno bio još nevin!
Kako je lijepo, zaključio sam, imati slobodu štampe kako bismo saznali da seksualna napastovanja nisu izvan dometa naših medija, a još manji izvan dometa pravosuđa. Silovanje je po momu svjetonazoru najteži zločin; bez obzira da li je mirnodopski ili ratni.
Neka mi oproste sve žene koje su doživjele tu nepodnošljivu tragediju u miru i, posebno u ratu, što to spominjem, zato što se u ovom Domovinskom ratu silovanja nisu smatrala zločinom i, da se nitko nije zainteresirao spriječiti te zločine, a kamo li ih sankcionirati. Dok se, recimo, u zatvoru sankcionira s tri godine zatvora silovatelj muškarca koji čak i nije dovršio obljub, mi ni danas nismo u stanju procesuirati silovatelje žena i djevojaka u ratnim prilikama, iz kojih odnosa se rodio nemali broj djece. Žene su postale majke silovanjem od neljudskih spodoba, a dijete je od majke rođeno. I njeno je; mada nepoželjno začeto. Dalje ja nisam kompetentan.
Hrvatska biskupska konferencija osnovala je Justiciju et pax u Hrvata. Samo ime u prijevodu govori da je to organizacija koja se brine o pravdi i miru u čitavom svijetu, a pod ingerencijom je katoličke Crkve. Hrvatska osnovna ćelija Justitia et paks određuje, međutim, i granice Hrvatske, korigiraju svjetovne zakone o ratnom zločinu, zakone o umjetnoj oplodnji, abortusu i još koječemu. Ali o silovanju žena u ratu nisam čuo ni jednu riječ. O radnicima koji godinama rade, a ne dobivaju plaću ni slova. A u ovom posljednjem ratu blagoslivljali su puške i topove da točnije pogađaju protivničko ljudsko meso, dijelili su krunice da „naši“ borci imaju mirniju ruku za ubijanje u ime boga. Isto su činili i pravoslavni popovi pa se rat vodio u ime vjere, mada su svi bili kršćani i imali istoga Boga.
Tako naši popovi obezvrijeđuju i privremeni sporazum svoga idola Tuđmana s Izetbegovićem oko granice s Bosnom i Hercegovinom smatrajući ga pragmatičnim i pametnim, ali neizvedivim, vjerojatno kao i đentlementska rješenja o invaliditetu članova HVO. Popovi bi konačno trebali preuzeti i svjetovnu vlast. Čuli ste biskupa Bogovića koji tvrdi da vjera nije samo privatna stvar svakog pojedinca, već je to javna stvar. Pa kada zazvoni obližnja crkva službenici i radnici trebaju ostaviti stranke i oruđe za rad, prekrižiti se i pomoliti. Ovo, ako je i od Bogovića, previše je. Fra Marko Nimac krenuo je u ime boga još i dalje. Uštedio je za sebe preko milijun eura i otputovao u Zagreb kod jedne dame da ga zaštiti. Dama je, kažu, susjeda Ive Sanadera pa ima vjerojatno iskustva kako se to radi s novcem.
Tako malo pomalo svećenstvo stvara atmosferu da pored crkvene vlasti ostvarene u Domovinskom ratu preuzmu i svjetovnu vlast. Pa to su činili i talibani u Afganistanu, a pokušavaju i danas. Zato s popovima u Afganistan na doškolovanje. I konkvistadori su svojevremeno u ime kralja i boga išli u Srednju Ameriku s misionarima koji su pokrštavali sve Indijance koje su spalili na lomači, ili rasparali u selu. Začudo, ne sjećam se da je ijedan svećenik, biskup ili kardinal dobio Nobelovu nagradu za pravdu ili mir, ali su to kompenzirali svetošću – postali su sveci. I to je nešto!
Takvu nagradu za mir dobio je, međutim, Barack Obama pred tri godine. Preventivno. Zato se svijet smirio. Nigdje se više ne blagoslivljaju topovi i i VBR-ovi. Za koju godinu nagradu za mir dobit će opet Izrael i talibani u Pakistanu i Afganistanu. Tomislav Nikolić dobit će Nobelovu nagradu za priznavanje Kosova izvan granica Srbije, a drugi Tomislav, Nikolićev susjed, nagradu će dobiti zajedno s Milijanom Vasom Brkićem kao vrhunski stručnjaci tajne organizacije. Franjo Tuđman, biskup Bogović i Josip Jurčević kao priznati povjesničari nisu dobili Nobelovu nagradu za istinu samo iz razloga što Švedska Akademija za dodjelu ne preferira Hrvate.
Ako je Barack Obama mogao dobiti Nobela za mir zbog svih ovih ratova koja je vodio i nadalje vodi i organizira širom svijeta, nikakvo čudo nije onda ni ovogodišnja Nobelova nagrada koju je dobila Europska unija. I ta Kraljevska Akademija što ju dodjeljuje za mir izgubila je svaku vjerodostojnost. EU (i Amerika usput) je kriva za besmislene ratove u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Kosovu, za razaranje Vukovara, Dubrovnika, Gospića, Srebrenice. Nije to bilo tako davno da bi Europa i Švedska Akademija mogli zaboraviti sve strahote koje su pratile te ratove, a veliki Europljani mirno gledali. Ako ćemo i danas mjeriti mir u Europi možemo li zanemariti pretučene i ranjene (po kojega mrtvog) u Grčkoj, Španjolskoj, Italiji? A naša ministrica vanjskih i europskih posova izjavljuje da Hrvatska kao buduća članica EU zbog te nagrade mora biti ponosna! Dokle će ministrica srozavati svoje dostojanstvo? A bila je savjest Hrvatske svojedobno.

21.10.2012. u 05:59 • 8 Komentara • Print • #

nedjelja, 14.10.2012.

ZAJEBAVANJE NARODA U RECESIJI

Nedavno sam,nažalost, bio na Mirogoju, impozantnom groblju u Zagrebu i prošao sam mimo groba Oca domovine. Kolegica koja me pratila na odredište rekla mi je bili htio vidjeti Tuđmanov grob. Bih, ako je tu u blizini. Rekoh. Stojimo kraj njega, reče mi kolegica. Doista, jest kao sa slike koju sam vidio. Hoćeš li ga prekrižiti kad smo već tako blizu? Pa ne bih, izletjelo mi. Ne znam da li bih mu prilijepio zvijezdu koja mu pristoji, jer ovaj križ koji je na toj skošenoj ploči, koji je posvećen njemu nosim ja, i većina narodne mase koje je on „oslobodio“.
„Preambulu“ ovoga posta isforsirao je Fred Matić, ministar branitelja Republike Hrvatske, koji je otkrio kako je ugovor s pripadnicima HVO-a bio je đentlemenski i tako je trebao biti tretiran i sada, a ne tražiti novce, kao da je HVO bio branitelj RH, a ne BiH. Situaciju je spasio Ljubo Ćesić Rojs koji je pošteno rekao da kakva je razlika u ozljedi branitelja HV-a i HVO-a, ako ih je pogodila ista granata!? Američki vojni generalštab u svoju je doktrinu upisao novi termin: „đentlementski ugovor o invalidnosti vojnika u susjednim zemljama“.
Križ Franje Tuđmana kojega nam je ostavio za vratom nosit ćemo generacijama. Jer se teško skida. Jedan od tih križeva vuče se godinama jer nam je HDZ-ova vlast ostavila jedan izvrnuti sustav vrijednosti i na stotine zakona po tom sustavu, ali se ni takvi ne poštuju i to bez posljedica.
Evo recimo; 1996. godine donešen je Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96) gdje u Dijelu trećem, Glava 4. „VLASNIŠTVO POSEBNIH DIJELOVA NEKRETNINE“ riješava etažno vlasništvo na zgradama s dvije ili više etažnih jedinica. Negdje je bilo upisano da se taj Zakon, odnosno dio koji se odnosi na etažiranje, treba provesti u roku od dvije godine, što ima biti do 1998. Danas je 2012. godina, a etažiranje nije provedeno jer se taj rok stalno izmjenama zakona prolongira.
Danas je, pak, vrlo aktualan PRAVILNIK O POVEZIVANJU ZEMLJIŠNE KNJIGE I KNJIGE POLOŽENIH UGOVORA (NN 60/10) donešen na temelju članka 228. Zakona o zemljišnim knjigama, koji Pravilnik naređuje vlasnicima stanova u kućama s dvije i više etažnih jedinica (stanova i poslovnih prostora) da podnesu zahtjev o tom povezivanju do 31. prosinca 2012. godine. Etažiranje zgrada po glavi 4. Zakona o vlasništvu nije ukinuto i etažiranje može provoditi tko god hoće, ali je ovaj Pravilnik ubačen radi nekog bržeg rješavanja vlasništva, što nije točno. Povezivanje po PRAVILNIKU ne pruža kompletne podatke u gruntovnici kao što to čini etažiranje zgrade.
PRAVILNIK je jedna najobičnija floskula koju je potpisao tadašnji ministar pravosuđa Šimonović koji nije bio dorastao tom pozivu. Možda je on idealni diplomat, ali ministar, kao ni Karamarko, nije. Nakon pokretanja postupka za povezivanje (kuće s parcelom!?) prema članku 3. Pravilnika, st. 1. treba nabaviti građevinsku dozvolu koja je negdje u Državnom arhivu, po st. 4. potrebno je izraditi parcelacijski elaborat jer podaci iz katastarskog operata ne odgovaraju gruntovnim česticama, po st. 5. treba dostaviti međuvlasnički ugovor sa svim podacima o veličini etažne jedinice i njenih pripadaka, a po st. 6. dati podatke iz poduložaka iz KPU ili drugi dokaz o vlasništvu.
I sada kada ste napravili i platili parcelacijski elaborat po staroj izmjeri prema čl. 13. Pravilnika, u posjedovnicu zemljišne knjige upisat će se podaci o katastarskoj čestici utemeljeni na podacima iz katastarskog operata! Da crkneš.
Nadalje; za to povezivanje zgrade sa zemljištem (kao da će zemljište ispod zgrade pobjeći susjedi) nije potrebno izraditi ni nacrt rasporeda etažnih jedinica, već će se u gruntovnici upisati za svaku etažnu jedinicu pojedine prostorije i pripadci s ukupnom površinom, ali kao suvlasništvo u neodređenom omjeru!
Ne mogu ovdje ulaziti u sve članke Pravilnika, ali ni jedan nije osnovan u interesu suvlasnika zgrade, ili vlasnika etažne jedinice, a najmanje u interesu države. Zato budimo sigurni da gruntovno rješenje o vlasništvu posebnih dijelova zgrade (etažno vlasništvo) ne može biti riješeno bez klasičnog ugovora o uspostavi etažnog vlasništva na temelju postupka u kojem je glavni dio elaborat etažiranja s potvrdom tijela graditeljstva o samostalnim uporabnim cjelinama! Izmjena ovakvog pravilnika za nekoliko godina izići će u Narodnim novinama i mi ćemo ponovno plaćati iste troškove uz veću cijenu.
Ovo je, naravno teško štivo, ali je samo za one koji stanuju u kućama s dvije ili sto stambenih i poslovnih jedinica, upozorenje da prouče Zakon o vlasništvu i Pravilnik o povezivanju kojega je izradila nekompetentna osoba! Neka vam upravitelj zgrade rastumači što to dobivate povezivanjem zemljišne knjige i knjige položenih ugovora bez elaborata etažiranja, a s netočnim podacima iz gruntovnog poduloška?!
Zato tražite od upravitelja međuvlasnički ugovor gdje će sve biti specificirano i potpisano od većine suvlasnika prema stvarnom stanju u kući. NE ZABORAVITE TO!

14.10.2012. u 05:59 • 11 Komentara • Print • #

nedjelja, 07.10.2012.

STILSKE VJEŽBE NA TEMU JEBEŠ DEMOKRACIJU

Nikada nisam dvojio da je film „Schindlerova lista“ Stevena Spilberga najbolji film koji sam gledao. Prije toga najbolji film je bio „Ta divna stvorenja“, onaj film o životinjama kojega sam gledao u gimnaziji kao nastavni program. Tada se još znalo što koji uzrast treba gledati. Donedavna nisam ni znao da je za taj film Oskara dobio Branko Lustig, Hrvat iz Osijeka kao producent filma. Taj Branko Lustig dobio je još jednoga Oskara za neki drugi film, 55 godina živio je u Hrvatskoj i to mu je domovina. Zadnjih 25 godina živi u Los Angelesu, i tu mu je dom, kako sam kaže. Navraća redovito u Hrvatsku, u Zagreb uglavnom, i voli svoju Hrvatsku. Pred neki dan bio je u Hrvatskoj u srednjim školama u Zadru i Kninu sa svojim filmom o holokaustu, i da bi u razgovoru s učenicima dočarao sve strahote te izvanljudske forme uništavanja židova koji su u jedno m povijesnom periodu bili krivi za sve nedaće ljudskoga roda. Kao što su Srbi danas krivi Kerumu za propast njegova umjetnog i sumnjivog bogatstva.
S holokaustom se s jednim manjim koeficijentom može uspoređivati samo kapitalizam novijega doba koji ne broji samo određene skupine, nego sve ljude koji nisu kadri pljačkati sirotinju! Možda je ovo ponižavajuće za židove, ali uništavanje na bilo koji način neke ljudske kategorije, ja smatram holokaustom! Što su to konkvistadori i Amerikanci radili indijancima u Srednjoj i Sjevernoj Americi? Učili ih demokraciji? Kao što svi europski imperijalisti, osvajači Afrike i Azije uče danas nas!
Branko Lustig je u svom životu imao nekoliko felera; bio je židov, kao dječak preživio je Auschwitz, a neki dan dobio je priliku da u svojoj Hrvatskoj u dvije srednje škole održi predavanje o strahotama holokausta. I sve je to u Zadru bilo u redu dok u razgovoru s učenicima nakon prezentacije filma nije naglas rekao da je zanijekao boga onoga časa kada je vidio što se to ljudima čini po logorima u Auschwitzu i mnogim drugima u doba 2. svjetskog rata, ali i kasnije. Rekao je učenicima da ne vjeruje u boga, jer da postoji ne bi dozvolio holokaust, ali rekao je da ne bi dozvolio ni Srebrenicu! Nisam primijetio da su naši mediji spomenuli i Srebrenicu. Znači da je rekao kako je ateist. Pa zar je moguće da se u Zadru, katoličkom gradu, koji još uvijek slavi i Pavelića i Gotovinu, svetog Donata i Thompsona, a učenici naučili da bog postoji, netko može reći da boga nema i bog. Lustig spominje da kada bi današnja mladež znala kakva je bila ideologija ustaškog pokreta i njihovo ponašanje, nikad ne bi išla na Thopsonove koncerte.!
Zadrani i mediji sasuli su drvlje i kamenje na slavnog Hrvata i nikada mu neće zaboraviti boghuljenje, zbunjujući zadarsku mladež . A oni su zadarskoj mladeži pričali o križariskim ratovima koji su se vodili u ime boga, oni su im objasnili kako su španjolski konkvistadoru vodili sa sobom i misionare koji su na lomačama krstili indijance, kako su bajonetama četverili majke i djecu domorodaca u Srednjoj Americi. Pričali su im o crkvenoj inkviziciji Srednjega vijeka, o indulgencijama za oprost grijeha. Sve u ime boga jedinoga.
Nakon projekcije filma i razgovora s učenicima u Zadru, Branko Lustig je trebao gostovati u Kninu. U kninsku školu došla su dva učenika i domar, vjerojatno, pa se, eto, zbor nije održao. Roditelji kninske djece, ravnatelj škole, gradonačelnica Knina, brzo su dočuli da je Lustiga sigurno poslao nečastivi i nisu ga htjeli ugostiti. Evo, naknadno čujem da se gradonačelnica ispričala Lustigu i pozvala ga da nagodinu obavi tu prezentaciju, misleći valjda da će taj starac od 80 godina onemoćati? Neće gradonačelnice, Branko Lustig živjet će vječno jer je to humanist čija djela ne umiru nikada.
Sada bih se mogao pojaviti ja koji dajem podršku Ruži Tomašić, predsjednici jedne od desetak pravaških stranaka koja od Sabora traži zakon kojim bi se zabranio ulazak u Hrvatsku nepoželjnim osobama. Tu je prije svega Bob Dylan sa svojim nakaradnim razmišljanjima o Srbima i Hrvatima, pa Tomislav, ovaj Nikolić, Riblja Čorba, a sada naravno i Branko Lustig. Možda i ekonomista nobelovca Paula Krugmana koji je neki dan govorio neka Hrvatska ne uđe u europsku zonu jer će ju euro uništiti. A političare agnostike i ateiste treba odmah smijeniti da ne truje vjerničke vrednote.
Čitajući o Branku Lustigu, mislim da mu je najteže palo nedavno posjećivanje Auschwitza. To su gorka sjećanja, ali uvijek se nešto novo zapazi i osjeti. Ovoga puta bilo me je sram, govori Lustig. „U Auschwitzu su razvijene zastave svih zemalja svijeta, osim moje Hrvatske!“ Zbog ovoga bi se trebali sramiti svi Hrvati i naša vlast najviše. Eto; srami se samo Branko Lustig.
A za kraj sam ostavio mali izvadak iz Lustikovog razgovora s jednim novinarom kada je na kraju u originalu rekao kako on doživljava svoju Hrvatsku nakon školskog razgovora u Zadru i Kninu: „Ako ne smijem na glas reći ono što ja mislim – jebeš demokraciju!“

07.10.2012. u 05:59 • 6 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.