Maksova maksimala

nedjelja, 28.10.2012.

OTVORENO PISMO GOSPOĐI ANI

U prošlom postu ovoga bloga, među malobrojnim komentatorima bila je i gospođa Ana. Dojmila me se njena sugestija da bih u pisanju trebao imati više takta. Ono; da se slaže s Franom nisam uzeo u obzir jer Fran ne čita sadržaj iz znatiželje, već po zadatku mora stvari izvlačiti iz konteksta.
Poštovana Ana, nastojim da sve članke pišem po savjesti i argumentirano koliko ima prostora. Ni jedna riječ, ni jedan navodnik, ni zarez, nisu stavljeni napamet. Za sve ima razloga. Osjećam da Vam neke stvari u prošlom postu nisu sjele, bez obzira da li ste vjernica ili ne, da li ste orijentirani desno ili lijevo. Ni meni mnoge stvari ne sjedaju, a moram ih durati kroz cijeli život. I meni su rekli da sam katolik, odgajali su me donekle u toj vjeri i slali u crkvu, ali sam je zaobilazio i išao na nogomet. Dali su mi sve skramente kojih nisam bio svjestan. Jedinoga kojega sam svjesno primio nije uspio. Onaj s vjenčanja. U starom sistemu Crkva nije imala naročiti položaj, ali su se svećenici borili za svaku dušu na način kako su smatrali da je najbolje i bili su doista dušebrižnici. Nisu oni bili ugroženi, niti se narodu zabranjivalo veseliti na Veliku Mašu cijelu noć, nisu zabranjivali plesati kolo na Ivanju, a za Božić smo „pucali“ na konzerve i karbid u njima. Jedino smo morali imati dosta pljuvačke.
Za Božić i Uskrs kolale su otvorene čestitke između prijatelja i nitko nije zbog toga snosio nikakve posljedice. E sad, što članovi komunista nisu smjelu u crkvu to je bio njihov problem, a i danas članovi svih stranaka ili partija moraju glasati kako im se naredi, a ne po savjesti. Ima li tu neke razlike? I sam sâm svojevremeno odlazi povremenu u crkvu za blagdane; više iz znatiželje nego iz potrebe. Ali kada je Crkva dobila vlast u državi, sve se okrenulo stubokom. Otvorili su biznis; modernim indulgencijama praštali su grijehove dotadašnjim nevjernicima i dijelili sakramente. Novi vjernici vezali su se uz crkvu i zauzeli prve klupe da ih razni gargameli uoče. Pravi vjernici našli su se u čudu. Nema za njih mjesta. Jedva da lemozinu dosegnu dati skupljačima, a skupljači su postali predsjednici Mjesnih odbora, ravnatelji škola i ostala cveba društva.
Sada ću Vama, gospođo Ana, pokušati objasniti zašto sam u posljednji post provalio neke neuobičajene i provokativne riječi pod navodnicima ili bez njih, svejedno je. Mi smo 1991. i dalje do danas, doživljavali rat; što na bojištu, što u politici, što u pljački narodnog i radničkog bogatstva i prava. 1991. godine bio sam u jednom ogulinskom skloništu za vrijeme uzbune. Bilo je iza podneva. U sklonište su svratili i četvorica uniformiranih dečki i nakon izvjesnog vremena uspostavili smo kontakt. Iz znatiželje sam upitao odakle su i kako su se zatekli u Ogulinu, odgovorili su mi da su oni članovi HOS-a i idu na dopust s josipdolskog terena. Čekaju vlak za Zagreb. Jedan od njih imao je ogrlicu na kojoj su bila nanizani neki čudni predmeti. „Zaboga, što vam to znači? pitao sam čudaka. „To je moja krunica od četničkih ušesa“, mirno je odgovorio čovjek. Možda mnogi nisu to čuli, ja sam se sledio! Nisu li vam popovi dali krunicu kada ste krenuli u borbu? Jesu: evo je ispod košulje; to je naš zaštitni znak, a ova vani je trofejna!?
Da li bi se Vama, gospođo Ana, želudac toga časa našao u grlu, a vaša vjera u Boga na iskušenju. Možete li zamisliti dvije krunice oko svoga vrata; jedna od drvenih, staklenih ili zlatnih zrnaca, recimo, a druga od ljudskih ušesa! Ima li goreg poniženja za nevjernika, a kamo li za vjernika vidjeti tu strahotu.
Istoga časa kada su ti HOS-ovci otišli na vlak nazvao sam policiju i prijavio neke sumnjive tipove u Ogulinu i da putuju vlakom, policija mi je odgovorila: „Znamo mi za njih, to su naši dečki“! Ti „naši dečki“ možda su i imali nekog učešća u obrani Hrvatske, ali su ju ponizili i danas ju ponižavaju do te mjere da se njeno dostojanstvo nikada neće oporaviti.
Ja sam ovaj slučaj obznanio u tiskovini nakon tjedan dana, a pozvali su me iz obrambenog stožera (ako se tada već tako zvao) i upozorili da mi to nije trebalo!? Zašto, možete li zaključiti? To su bili naši branitelji. Nadalje, od 1991. do 1995. smatrao sam da su četnici doista ljudi niže vrste kada su svoje susjede proganjali, pljačkali i palili njihovu imovinu. Nakon Oluje, na koju sam ja ponosan, ostao sam ponižen od „naših“ branitelja koji su pljačkali i palili više nego četnici! Promatrao sam (u Jezeru, naprimjer) zajedno s vlasnikom Hrvatom (ako je ti značajno) kako uniformirani ljudi tovare u vojne kamione namještaj i bijelu tehniku iz kuće njegove žene, koja im je služila kao vikendica. „Stanite ljudi, to je kuća moje žene, a ja sam Hrvat kao i vi!“, vapio je vlasnik, ali su mu „naši dečki“ odgovorili: „Ma kakav si ti Hrvat kada si oženio četnikušu“ i udaljili su nas od kuće. Kada smo se vratili u Plaški na kontrolnu policijsku točku na benzinskoj stanici, policajac nam je rakao da on ne može kontrolirati vojsku Gazio sam, poštovana Ana, deset godina po prvoj i drugoj crti bojišnice, gazio sam sa svojim suradnicima po minskim poljima mimo svakovrsnih mina i granata. A poštujem samo iskrene branitelje kojima je u srcu bila Hrvatska, a ne profiterstvo i doživotne benficije. Posebno mjesto u mom registru branitelja i vojnika ima general Petar Stipetić!

<	listopad, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv