odvikavanjeodpusenja https://blog.dnevnik.hr/odvikavanjeodpusenja
nedjelja, 25.12.2016.
BUS 220
Šećem između pušača na bus stanici. Dime dok čekaju bus 220. Jutarnji susreti s nepoznatim ljudima uvijek su isti, nitko ni s kim ne priča, miješaju se mirisi cigareta i parfema, lagano se gurkamo u grupnom ulasku u bus, provlačimo se stiješnjeni među putnicima prema stražnjem dijelu, tamo se možda nađe prazno mjesto. Zadnjih desetak sjedišta zauzeli su opet tamnoputi muškarci iz Sirije, Afganistana, izbjeglice. Palile su se ovih dana svijeće u Zagrebu po Vukovarskoj aveniji za Alep, a fejsom kolaju tužni statusi Alep sam na svijetu, buknuo je virtualni suosjećaj s ubijenom državom u kojoj umire civilizacija.
Ali sad nisam na fejsu nego u busu 220. Izbjeglice pričaju na arapskom, zapažam tamnoputa lica, mrke face, izbjegavam susret očima. Prazno je mjesto pored jednoga od njih, ali spuštam se na sjedalo uz domaćeg lika. Iza leđa netko izgovara Selam alejkum, slušam kako razgovara na mobitel, slušam arapski. Sve će ih biti više, pomislim i pogledam na sjedišta s desne strane, i tamo sjede dva tamnoputa, ni njih ne razumijem što pričaju na arapskom. Bit će ih sve više. Bus 220 prolazi i pored njihova prihvatilišta u Dugavama i voze se s nama kad idu u centar Zagreba.
„Ovo mjesto neću napustiti živ i nisam ovamo došao da bih izašao živ!“ – sjetim se pokliča ubojice nakon usmrćenja ruskog ambasadora. Vikao je na televiziji neka se ne zaboravi Alep i Sirija.
Sad će se jedan oko mene ustati, poludjelo zaurlati Allahu ekber i raznijeti bus. Bit ću sutra vijest. Raznio bus 220, sirijski bombaš samoubojica. Sve glasnije čujem arapski, i dok svi oko njih šute, to postaje jedini jezik u busu. Prevladali su me osjećaji i nekako bi da što prije dođemo do zadnje stanice i da izjurim van među svoje. Osjeća se još božićni pakao Berlina, smrt iz Pariza. Slutim iza i nemoguću igru visoke politike. Netko je tu tko to promatra izvan okvira. A nemoguće je da se to ne vrati i da počinitelj ne doživi počinjeno. Stradavamo kao pasivni pušači, kao pasivni promatrači strašnih vijesti o pokolju u Alepu.
Onda još jedan flashback iz naše tragedije. Za rata radim intervjuu s čovjekom kojeg u Bosni zovu Babo. Proglasio je dio Bosne svojim i tamo su kod njega ratovali Muslimani i Srbi. Pričam s njim netom nakon što je izgubio svoj rat. Njegovoj je paravojsci nestalo metaka, ali su imali leševe Srba. "I krenula razmjena", priča meni Babo za novine, " jedan leš vrijedio je tisuću eura, ali vraćali smo Srbima leš za pet tisuća metaka ili dogovorene količine nafte. I tako smo sve razmijenili, u primirju mrtve pokopali, i onda smo opet imali metaka i nastavili pucati". "Ali to nije normalno!", iz mene provalilo. "Pa, rat nije normalno stanje", završi Babo i čudi mi se velikim očima.
I reci ti meni, zar je išta drugačije na svjetskoj razini? Zbog kojih milijun eura ili dolara za nečiji džep će leš nekog ljubljenog čovjeka, žene ili djeteta biti razmijenjen za metak, za naftu, za još jednog ubijenog ljubljenog?
Iznova ulazim u bus 220 i produžim i toga dana do kraja gdje se možda nađe prazno sjedalo. Sirijci su opet tamo, izgledaju mrko, ali tko zna koliko su svojih ljubljenih mrtvih držali u krilu? Oplakivanje te boli u čovjeku isto je u svakom krilu majke ili oca dok drže mrtvo tijelo sina. Kakva identična pieta za kršćane i muslimane i sve vjernike, sve ljude. Sućut prema patnji za Boga u ljudskom obliku. Jedan od izbjeglica pomakne svoj ruksak i oslobodi mjesto do njega. Sjednem. Spustim i vrećice iz predbožićna shoppinga. Samo jedan smiješak spasio je obje duše. Mali razgovor. „Merry Christmas“, rekao mi je na odlasku čovjek u čijoj zemlji nema Bajrama ni radosti. U busu 220 vozi se Alep. Priđite im.
Dobrodošli u moj roman...
četvrtak, 22.12.2016.
UBIJ SRBINA
Nakon ovoga stvarno moram zapaliti. Jako to doživljavam i kad god to čujem trebam cigaretu da smirim revolt u meni. Anarhična strastvena duša traži da pišem o temama koje nisu primjerene jednom solidnom građanskom liku koji je već prepušten božićnom ugođaju.
Što mi smeta skandiranje „Ubij Srbina“ i "Za dom spremni"? Nisam spremna za to. Na nogometnom stadionu u Splitu digle su se i ruke u nacistički pozdrav. Opeklo me kao da me dotaknuo žar cigarete. Igrali su Hajduk i Dinamo, a viču Srbima? Predsjednica osuđuje huligane, a osjeća se snažna potreba da javnost liši fašističkih uznemiravanja. Treba joj snage da to izgovori, one snage koju traži i rez kod pušenja – a s tim se može prekinuti samo naglo.
Ne može više s tim hladnim okom govoriti pred kamerama da na nogometnim utakmicama slavimo zajedništvo i domoljublje navijača. Ne može govoriti o huliganizmu, nego pojave mora nazvati pravim imenom, jer NDH nije bila huliganska tvorevina. Ovdje huligani navijaju devijantno za svoj klub, ali povicima traže da nekoga ubiju. Podignutih ruku zazivaju nacizam.Trebala bi upitati što se događa s tom našom djecom da im crne majice s ustaškim znakovima postaju modni trend? Čini se da oni to puše. I zato je odvikavanje novih generacija od toga trovanja važno.
Uzimam telefon u ruke. Zvonila sam u Beogradu. Pa, netko mora i s ovima kojima prijetimo razgovarati. S obitelji zagrebačkih Srba nikad se nisam rastala. (Javio se Rade.) Sjećam se kad sam ih prvi put dugo nakon rata nazvala isto se javio stari Rade. Bilo mu je nekako neugodno što sam prva nazvala, bilo mu je i drago, priželjkivao je da već jednom netko od živih s druge strane nazove, ali bio je zapanjen, udaren, ošinut iznenađenjem da rat završava zapravo tako blago, telefonskim pozivom drage cure usred noći. Nakon toga mi je, kao i sada, na telefon dao Dušana. Nas dvoje smo zajedno studirali dok Duško nije napustio Zagreb. Trgnula sam se na ton u njegovu govoru. Nije to više bio hrvatski, nije ni kajkao; uho je sada lovilo naglasak što ga prije nije imao; koristili smo različite riječi za iste pojmove; ali sve ga razumijem, i to da se prilagodio sredini u kojoj je već dugo živio; govorio je «uopšte», «opština» i da je to među nama neka «hemija».
On se i večeras sjeti Tkalče i jednog zagrebačkog ljeta, i dok priča čujem to s onom muzikom kao iz filma „Bilo jednom u Americi“, kad je u toploj noći nosio sladoled koji se topio dok me tražio među brojnim šetačima; sladoled mu se slijevao niz ruke, nije me našao, još pamti neuzvraćenu mladalačku ljubav. I ako hoću da mu kao Srbinu priredim nešto što ga može ubiti, dovoljna je ta slavenska sjeta kad mu kažem da ga volim.
Dobrodošli u moj roman…
srijeda, 21.12.2016.
SUTRA ĆU NAZVATI PAOLA MAGELLIJA
Jedan povučeni dim u 30 sekundi stiže do mozga, daje osjećaj užitka i smiruje. Jest, piše i na kutiji: nezdravo je, štetno je, čak i ubija. Ali mnogi ne mogu prestati pušiti. Postoji li neki razlog zašto na ovim prostorima skoro svi pušimo i postoji li način da se kolektivno odviknemo? Već na samo pitanje osjećam slabost naravi i kako već polagano odustajemo od zdrave odluke; svaki dan započinje nova kriza duha(na).
Sjećam se jednog zaista davnog intervjua s Paolom Magellijem kad je tek počeo režirati u Hrvatskoj. Čitajući zastanem nad njegovim nevjerojatnim odgovorom na pitanje zbog čega voli raditi s hrvatskim glumcima: «Nijemci su intelektualni, Talijani romantični, a Slaveni imaju nešto suicidalno». Otkud to Magelliju?
Istina je, to je u nama, s tim se ovdje rađamo, ovdje pušimo svi do zadnjeg dana. Sutra ću nazvati Magellija da mu objasnim zbog čega su Slaveni suicidalni. To nije njemački Weltschmerz… ovo je Balkan; vrela krv, a ne gradovi i kultuuuura… to je uvijek naša osobna stvar! To je uvijek neka naša jebena stvar!» Za našu Hrvatsku! U zemlji je vječiti nered, nezadovoljstvo u nama je gore od otrova… stalno idemo naprijed bez neke naročite budućnosti… noseći taj zlatan križ svoje vjere… i na tome putu, svi smo mi narodi prošlosti; svi!… Svi na tom' potezu od Urala do Jadrana; svi smo stasali bez budućnosti! Mi smo zemlje kojima vlada srce… mješavina nasilja i topline; i sve ovisi o tome; na koga naiđeš… razmirice su jače od novca; psovke sočnije od voća; krađa od obraza; tu se ne prašta. Tko živi ovdje… i mora znati zašto su Slaveni suicidalni. Nikada nam ovdje nije dobro. To je stvar podneblja, stvar Balkana; vrele krvi; a ne gradova, naših kultura i odgojenih pojedinaca prilagođenih za Europu; to je uvijek – naša osobna stvar. Mi smo uvijek političko pitanje. Mi smo stari narodi! Koji znaju patiti! Koji vole patiti!… koji su uvijek, i kada je cigareta u pitanju, pušili zadnju krđu! Nije to Weltschmerz… kakav Weltschmerz… to je poput otrova, nezadovoljstvo takvim životom. Dođe li ti ikad da zapališ?
Dobro došli u moj roman…
| prosinac, 2016 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Prosinac 2016 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Piše:
DANICA JURIČIĆ SPASOVIĆ
Ovdje nastaje blogoroman.
Balkanska hardcore priča bavi se ljudima koji nose šifru podneblja.
Oni su:
nepromjenjivi
nepopustljivi
beskompromisni
never change
unrelenting
uncompromising
Svugdje ih možete sresti, u politici, u novinarstvu, u svojoj intimi.
Nagrizaju ljudsku dušu kao duhan pluća.
Linkovi
Facebook: Danica Juričić
Twitter: @Daanica