Marketing
BUS 220
Šećem između pušača na bus stanici. Dime dok čekaju bus 220. Jutarnji susreti s nepoznatim ljudima uvijek su isti, nitko ni s kim ne priča, miješaju se mirisi cigareta i parfema, lagano se gurkamo u grupnom ulasku u bus, provlačimo se stiješnjeni među putnicima prema stražnjem dijelu, tamo se možda nađe prazno mjesto. Zadnjih desetak sjedišta zauzeli su opet tamnoputi muškarci iz Sirije, Afganistana, izbjeglice. Palile su se ovih dana svijeće u Zagrebu po Vukovarskoj aveniji za Alep, a fejsom kolaju tužni statusi Alep sam na svijetu, buknuo je virtualni suosjećaj s ubijenom državom u kojoj umire civilizacija.
Ali sad nisam na fejsu nego u busu 220. Izbjeglice pričaju na arapskom, zapažam tamnoputa lica, mrke face, izbjegavam susret očima. Prazno je mjesto pored jednoga od njih, ali spuštam se na sjedalo uz domaćeg lika. Iza leđa netko izgovara Selam alejkum, slušam kako razgovara na mobitel, slušam arapski. Sve će ih biti više, pomislim i pogledam na sjedišta s desne strane, i tamo sjede dva tamnoputa, ni njih ne razumijem što pričaju na arapskom. Bit će ih sve više. Bus 220 prolazi i pored njihova prihvatilišta u Dugavama i voze se s nama kad idu u centar Zagreba.
„Ovo mjesto neću napustiti živ i nisam ovamo došao da bih izašao živ!“ – sjetim se pokliča ubojice nakon usmrćenja ruskog ambasadora. Vikao je na televiziji neka se ne zaboravi Alep i Sirija.
Sad će se jedan oko mene ustati, poludjelo zaurlati Allahu ekber i raznijeti bus. Bit ću sutra vijest. Raznio bus 220, sirijski bombaš samoubojica. Sve glasnije čujem arapski, i dok svi oko njih šute, to postaje jedini jezik u busu. Prevladali su me osjećaji i nekako bi da što prije dođemo do zadnje stanice i da izjurim van među svoje. Osjeća se još božićni pakao Berlina, smrt iz Pariza. Slutim iza i nemoguću igru visoke politike. Netko je tu tko to promatra izvan okvira. A nemoguće je da se to ne vrati i da počinitelj ne doživi počinjeno. Stradavamo kao pasivni pušači, kao pasivni promatrači strašnih vijesti o pokolju u Alepu.
Onda još jedan flashback iz naše tragedije. Za rata radim intervjuu s čovjekom kojeg u Bosni zovu Babo. Proglasio je dio Bosne svojim i tamo su kod njega ratovali Muslimani i Srbi. Pričam s njim netom nakon što je izgubio svoj rat. Njegovoj je paravojsci nestalo metaka, ali su imali leševe Srba. "I krenula razmjena", priča meni Babo za novine, " jedan leš vrijedio je tisuću eura, ali vraćali smo Srbima leš za pet tisuća metaka ili dogovorene količine nafte. I tako smo sve razmijenili, u primirju mrtve pokopali, i onda smo opet imali metaka i nastavili pucati". "Ali to nije normalno!", iz mene provalilo. "Pa, rat nije normalno stanje", završi Babo i čudi mi se velikim očima.
I reci ti meni, zar je išta drugačije na svjetskoj razini? Zbog kojih milijun eura ili dolara za nečiji džep će leš nekog ljubljenog čovjeka, žene ili djeteta biti razmijenjen za metak, za naftu, za još jednog ubijenog ljubljenog?
Iznova ulazim u bus 220 i produžim i toga dana do kraja gdje se možda nađe prazno sjedalo. Sirijci su opet tamo, izgledaju mrko, ali tko zna koliko su svojih ljubljenih mrtvih držali u krilu? Oplakivanje te boli u čovjeku isto je u svakom krilu majke ili oca dok drže mrtvo tijelo sina. Kakva identična pieta za kršćane i muslimane i sve vjernike, sve ljude. Sućut prema patnji za Boga u ljudskom obliku. Jedan od izbjeglica pomakne svoj ruksak i oslobodi mjesto do njega. Sjednem. Spustim i vrećice iz predbožićna shoppinga. Samo jedan smiješak spasio je obje duše. Mali razgovor. „Merry Christmas“, rekao mi je na odlasku čovjek u čijoj zemlji nema Bajrama ni radosti. U busu 220 vozi se Alep. Priđite im.
Dobrodošli u moj roman...
Post je objavljen 25.12.2016. u 11:15 sati.