Marketing
UBIJ SRBINA
Nakon ovoga stvarno moram zapaliti. Jako to doživljavam i kad god to čujem trebam cigaretu da smirim revolt u meni. Anarhična strastvena duša traži da pišem o temama koje nisu primjerene jednom solidnom građanskom liku koji je već prepušten božićnom ugođaju.
Što mi smeta skandiranje „Ubij Srbina“ i "Za dom spremni"? Nisam spremna za to. Na nogometnom stadionu u Splitu digle su se i ruke u nacistički pozdrav. Opeklo me kao da me dotaknuo žar cigarete. Igrali su Hajduk i Dinamo, a viču Srbima? Predsjednica osuđuje huligane, a osjeća se snažna potreba da javnost liši fašističkih uznemiravanja. Treba joj snage da to izgovori, one snage koju traži i rez kod pušenja – a s tim se može prekinuti samo naglo.
Ne može više s tim hladnim okom govoriti pred kamerama da na nogometnim utakmicama slavimo zajedništvo i domoljublje navijača. Ne može govoriti o huliganizmu, nego pojave mora nazvati pravim imenom, jer NDH nije bila huliganska tvorevina. Ovdje huligani navijaju devijantno za svoj klub, ali povicima traže da nekoga ubiju. Podignutih ruku zazivaju nacizam.Trebala bi upitati što se događa s tom našom djecom da im crne majice s ustaškim znakovima postaju modni trend? Čini se da oni to puše. I zato je odvikavanje novih generacija od toga trovanja važno.
Uzimam telefon u ruke. Zvonila sam u Beogradu. Pa, netko mora i s ovima kojima prijetimo razgovarati. S obitelji zagrebačkih Srba nikad se nisam rastala. (Javio se Rade.) Sjećam se kad sam ih prvi put dugo nakon rata nazvala isto se javio stari Rade. Bilo mu je nekako neugodno što sam prva nazvala, bilo mu je i drago, priželjkivao je da već jednom netko od živih s druge strane nazove, ali bio je zapanjen, udaren, ošinut iznenađenjem da rat završava zapravo tako blago, telefonskim pozivom drage cure usred noći. Nakon toga mi je, kao i sada, na telefon dao Dušana. Nas dvoje smo zajedno studirali dok Duško nije napustio Zagreb. Trgnula sam se na ton u njegovu govoru. Nije to više bio hrvatski, nije ni kajkao; uho je sada lovilo naglasak što ga prije nije imao; koristili smo različite riječi za iste pojmove; ali sve ga razumijem, i to da se prilagodio sredini u kojoj je već dugo živio; govorio je «uopšte», «opština» i da je to među nama neka «hemija».
On se i večeras sjeti Tkalče i jednog zagrebačkog ljeta, i dok priča čujem to s onom muzikom kao iz filma „Bilo jednom u Americi“, kad je u toploj noći nosio sladoled koji se topio dok me tražio među brojnim šetačima; sladoled mu se slijevao niz ruke, nije me našao, još pamti neuzvraćenu mladalačku ljubav. I ako hoću da mu kao Srbinu priredim nešto što ga može ubiti, dovoljna je ta slavenska sjeta kad mu kažem da ga volim.
Dobrodošli u moj roman…
Post je objavljen 22.12.2016. u 12:39 sati.