Jedan povučeni dim u 30 sekundi stiže do mozga, daje osjećaj užitka i smiruje. Jest, piše i na kutiji: nezdravo je, štetno je, čak i ubija. Ali mnogi ne mogu prestati pušiti. Postoji li neki razlog zašto na ovim prostorima skoro svi pušimo i postoji li način da se kolektivno odviknemo? Već na samo pitanje osjećam slabost naravi i kako već polagano odustajemo od zdrave odluke; svaki dan započinje nova kriza duha(na).
Sjećam se jednog zaista davnog intervjua s Paolom Magellijem kad je tek počeo režirati u Hrvatskoj. Čitajući zastanem nad njegovim nevjerojatnim odgovorom na pitanje zbog čega voli raditi s hrvatskim glumcima: «Nijemci su intelektualni, Talijani romantični, a Slaveni imaju nešto suicidalno». Otkud to Magelliju?
Istina je, to je u nama, s tim se ovdje rađamo, ovdje pušimo svi do zadnjeg dana. Sutra ću nazvati Magellija da mu objasnim zbog čega su Slaveni suicidalni. To nije njemački Weltschmerz… ovo je Balkan; vrela krv, a ne gradovi i kultuuuura… to je uvijek naša osobna stvar! To je uvijek neka naša jebena stvar!» Za našu Hrvatsku! U zemlji je vječiti nered, nezadovoljstvo u nama je gore od otrova… stalno idemo naprijed bez neke naročite budućnosti… noseći taj zlatan križ svoje vjere… i na tome putu, svi smo mi narodi prošlosti; svi!… Svi na tom' potezu od Urala do Jadrana; svi smo stasali bez budućnosti! Mi smo zemlje kojima vlada srce… mješavina nasilja i topline; i sve ovisi o tome; na koga naiđeš… razmirice su jače od novca; psovke sočnije od voća; krađa od obraza; tu se ne prašta. Tko živi ovdje… i mora znati zašto su Slaveni suicidalni. Nikada nam ovdje nije dobro. To je stvar podneblja, stvar Balkana; vrele krvi; a ne gradova, naših kultura i odgojenih pojedinaca prilagođenih za Europu; to je uvijek – naša osobna stvar. Mi smo uvijek političko pitanje. Mi smo stari narodi! Koji znaju patiti! Koji vole patiti!… koji su uvijek, i kada je cigareta u pitanju, pušili zadnju krđu! Nije to Weltschmerz… kakav Weltschmerz… to je poput otrova, nezadovoljstvo takvim životom. Dođe li ti ikad da zapališ?